John Bruce Jessen i James Mitchell, psiholozi koji su doslovno napisali priručnik za mučenje: 'Protumjere i tehnike ispitivanja protiv otpora Al Kaide' u kolovozu su se suočili na suđenju s dvojicom bivših zarobljenika režima 'Cobalt', poznati kao zatvorenici 'tmine'.
Iako će njihov iskaz otati tajna, 274 djelomično ispravljenih stranica dokumenata otkrilo je sumornu stvarnost života i smrti u CIA-inom zatvoru.
Ovi dokumenti uključuju u detalje opisane slučajeve zlostavljanja zatvorenika koji su često, psihološki slomljeni, dobrovoljno odlazili na vodene ploče na kojima se jedan od zatvorenika smrznuo na smrt nakon što je Jessen rekao da je žaljenje na hladnoći 'strategija otpora'.
Jessen i Mitchell bili su psiholozi angažirani za izradu dokumenta 'Protumjere protiv al Kaide protiv otpora tehnikama ispitivanja' iz 2002. Kako bi napisali ovaj dokument oni su preokrenuli 'Manchesterski priručnik' - kjižica koju koriste džihadisti, a u kojoj je naveden način mučenja koji se može očekivati od autoritarnih režima, piše Daily Mail.
'Strategije otpora'
Ovi su psiholozi neke od stavki iz knjige pogrešno protumačili te su ih nazvali 'strategijama otpora' kojima se zatvorenici pokušavaju poigrati emocijama onih koji su ih zarobili. Neke od tih 'strategija otpora' uključuju traženje odvjetnika, traženje lijekova i medicinske pomoći te traženje da svako mučenje uđe u službeni zapisnik.
Umjesto da odgovore na njihov zahtjev za liječnikom, stražari su zatvorenike, kada bi ih tražili neke od 'strategija otpora' nastavili mučiti te im zadavati bol.
Unatoč priznanju na samom početku svoga rada da oni 'nisu stručnjaci za arapsku kulturu ili organizaciji Al-Kaide', Jessen i Mitchell uspješno su prodali svoje tehnike CIA-i i američkoj vladi u PowerPoint prezentacijama u proljeće 2002. godine.
Za svoje savjete o mučenju dobili su 80 milijuna dolara od CIA-e. Predložili su i da se zarobljenici smještaju u izolirane komplekse iz kojih ne može doprijeti nikakav zvuk, izvan dosega Crvenog križa, nacionalnih ili međunarodnih promatrača ili medija.
Sastavili su i popis "tehnika" koje bi trebalo koristili za mučenje zatvorenika koje su uključivale "zidanje", odnosno udaranje ljudi o zidove, zatim držanje zatvorenika u skučenim kutijama satima te im zabraniti pristup vodi i slično.
Cilj ovih mučenja bio je doći do trenutka u kojem bi se kod zarobljenika slomila i zadnja volja i sposobnost za reakciju, da se odupre ili da poriče optužbe koje mu se stavljaju na teret.
Prvi zatvorenik
Prije nego je teorija započela s primjenjivanjem u Cobaltu ona je testirana na Abuu Zubaydahu, koji je pao s vodene daske najmanje 83 puta te je bio smješten u skučene i zatvorene kutije. Prema dokumentima njegov je slučaj služio kao znanstveni eksperiment.
Šestog dana "agresivne faze" njegova ispitivanja, Mitchell i njegov tim napisali su da su gledali kako ispitivači pokazuju na malu kutiju i govore: "Znaš što trebaš učiniti". Zarobljenik koji je sjedio na podu ušao je u malenu kutiju za koju mu je rečeno da će provesti 1000 sati, ušao je bez oklijevanja i dodatnih uputa.
U čvrsto zatvorenoj kutiji proveo je osam sati, bio je 'zazidan' i bačen u vodu čak i kada se nalazio u kutiji. Kada mu je rečeno da sve ovo može završiti ako im kaže informacije koje ih zanimaju, osumnjičeni je potiho odgovorio kako ne zna ništa.
Mitchell je predložio da se tehike mučenja i ispitivanja korištene na Abuu Zubaydahu počnu primjenjivati nad svim zarobljenicima CIA-e.
Abu Zubaydah još uvijek se nalazi u zarobljeništvu u zatvoru Guantanamo Bay.
Neistinit iskaz
2002. Kobalt je svoje zatvore proširio na područja Kabula te još 20-ak gradova diljem svijeta.
Jessen je istražiteljima rekao da je impresioniran mjestima na kojima su niknuli zatvori kao i da je impresioniran razlikama koje sus e u međuvremenu dogodile od početnih pravaca koje je on objasnio, a koji nemaju veze s načinom na koji su se mučenja odvijala. No njegov iskaz nije sasvim točan.
Jessen je prisustvovao mučenju Gula Rahmana, pritvorenika koji je ispitan tijekom studenog studenom, a koji ja za vrijeme boravka u zatvoru na sebi imao samo jednu čarapu i nosio pelenu. Bio je podvrgnut 48-satnom mučenju tijekom kojeg mu je uskraćivan san. Polijevali su ga hladnim tuševima, a unatoč zabrinutosti jednog od nadglednika koji je kazao kako bi mogao oboljeti od hipotermije, ništa se nije poduzelo. Štoviše, predloženo je da ga se podvrgne "kontinuiranim oduzimanjem prava na vanjsko svjetlo ispitivanjima u trajanju od 18 od 24 sata na dan.
