Sve je počelo s SS Yankee Blade, brodom od 80 metara koji je prevozio između 900 i 1200 putnika 30. rujna 1854. godine. Prevozio je zlato vrijedno 150.000 tadašnjih dolara (danas bi vrijednost tog zlata bila oko četiri milijuna dolara). U punoj brzini brod je naletio na podvodnu stijenu. Stradalo je 30 do 40 ljudi, ostali su spašeni. Ali, potopljeno zlato nikad nije izvučeno zbog jakih struja.
Nije vjerovao opremi
Priča se ponovila 8 rujna 1923. godine s razaračem USS Delphyjem. Vojni veteran Edward Howe Watson postao je kapetan flote razarača godinu ranije. Vodio je flotu od 14 novih brodova, redom se radilo o klasi Clemson, starih najviše pet godina. Brodovi su bili opremljeni najnovijom tehnologijom za ono doba no prekaljeni Watson nije imao povjerenja u nju. Brodovi su naime bili opremljeni tzv. radio direction finding (RDF) opremom koja je u ono vrijeme bez GPS-a bila najnovije tehnološko čudo.
RDF, koji je primao signale iz stanice u Point Arguello, trebao je Watsonove brodove držati podalje od podvodnih stijena, no Watson nije vjerovao opremi.
Kao vodeći brod, njegov Delphy je bio odgovoran za navigaciju.
U Japanu se dogodio veliki potres
Unatoč magli, ili možda upravo zbog nje, Watson je odlučio da su mjerenja RDF-a potpuno nepouzdana. Zato je odlučio da pribjegne prokušanoj, staroj tehnici izračuna pozicije; odredio je gdje se zadnje nalazio i uzeo prosječnu brzinu kretanja te tako izračunao svoju novu poziciju.
Njegova flota bila je u utrci s vremenom. Vremenska prognoza im nije bila naklonjena a more je postajalo sve nemirnije. Brodovi su se poredali jedan iza drugog no nisu imali nikakvu referentnu točku u potpunom mraku i magli. Potpuno su ignorirali upozorenja novog uređaja RDF.
Da bi stvar bila gora, u Japanu se tada dogodio i veliki potres, magnitude 7.9, tzv. Tokyo-Yokohama potres ili Veliki Kanto potres. Stvorio se tsunami, valovi su dosezali visinu od 12 metara a jake struje su došle i do američke obale. U kombinaciji s vremenom i jakim vjetrovima flota je bila potpuno izvan kursa.
Oko 21 sat, nakon više od 12 sati plovidbe Watson je naredio svima da krenu istočno prema Santa Barbara kanalu. Vodio ih je ravno prema zloglasnom Point Honda.
Zlato nikad nisu našli
Pet minuta kasnije Delphy je ušao u Point Honda u punoj brzini. Nazubljene stijena poderale su trup broda i prevrnule ga za manje od minute. U strojarnici, ljudi su bili zarobljeni kad je izbila vatra. Na palubi, posada nije bolje prošla. Ljudi su bačeni s broda ili stradali u kršu koji je nastao. Začudo, samo troje je poginulo, tek ih je nekoliko ozlijeđeno.
Sirene su vrištale opasnost i prije udara u stijene upozoravajući druge brodove. Dva broda, Somers i Faragut, uspjela su zakrenuti i vratiti se u dublje vode bez veće štete. Brod SP Lee bio je tek nekoliko stotina metara od Delphyja no na vrijeme je skrenuo ulijevo i izbjegao sudar. Nasukao se u plitku vodu no nije bilo poginulih.
Brod Young nije imao te sreće. Brod su probile stijene prije nego se nagnuo i potonuo. Dvadeset članova posade na Youngu je poginulo. Još tri broda naletjela su na stijene no začudo nitko nije poginuo. Još šest brodova uspješno je izbjeglo stijene.
Kapetani svih 14 brodova i 11 časnika poslani su na vojni sud, no Watson je preuzeo punu odgovornost na sebe stoga su svi oslobođeni osim njega. Tek kada su kasnije poslani ronici da spase što se spasit dade, otkriven je SS Yankee Blade. Zlato navodno nikad nije pronađeno ali izvučeno je brodsko zvono.
