Srednjoškolac Gurkan Ozturk, koji je 63 sata nakon zemljotresa spašen ispod urušene peterokatnice u turskom gradu Hatayu, mobitelom je zabilježio fascinantne trenutke provedene ispod ruševina, javlja Anadolija. Prve riječi na snimci, na kojoj se vide samo njegova šaka i ruka u uskom prostoru prekrivenom ruševinama, bile su: 'Uhvatio me potres. Bože pomozi mi, nadam se da su svi dobro. Ne želim umrijeti mlad.'
'Ako preživim...'
U trenucima kada je osjetio naknadna podrhtavanja ispod ruševina, Ozturk je rekao: 'Prijatelji, prošlo je skoro 40 minuta unutra, mislim da sam uspio napraviti razmak gdje su moje noge, kopao sam vrhom ruke i prazninu napunio kamenjem da se ne uruši. Osjećam hladan zrak odozdo, mislim da sam napravio rupu kroz koju mogu dobiti kisik. Da vidimo možemo li preživjeti ovaj potres… Ako preživim, mislim da ću bolje cijeniti stvari u životu. Još je puno ljudi koje ću voljeti. Puno vas sve volim, posebno mamu, oca, braću. Nemojte se bojati, nadam se da niste tužni vani. Ne znam šta se vani dešava, ali nadam se da nema velikih problema. Vjerovatno je samo nešto bilo sa nekoliko starih zgrada'.
Na snimkama se može vidjeti kako mladić udara kamenjem u zid i željezo kako bi ga čule spasilačke ekipe. Velika radost nastupila je kada je čuo glas svog oca Ertugrula Ozturka.
Gurkan, koji je davao informacije o svom zdravstvenom stanju i okolini u kojoj se nalazi udarajući kamenje o zid jednom ili dva puta uz asistiranje negovog oca, ovom metodom komunikacije značajno je olakšao rad spasilačkih timova, a spašen je nakon 63 sata.
'Nije me briga za odjeću, trebaju mi knjige'
Drugi video snimljen tijekom Gurkanovog razgovora s bolničarima u vozilu hitne pomoći, također je viralan na društvenim medijma. Nakon što je izvučen ispod ruševina, mladić bolničarima govori kako su mu ostale knjige ispod ruševina.
"Ostalo je pet mjeseci do ispita za upis na fakultet. Sve moje knjige su nestale. Žao mi ih je i moje odjeće - nije me briga za odjeću - trebaju mi knjige", rekao je.
Život mu je spasio 'trokut života'?
Ekipa Anadolije ga je posjetila u Adani, a u razgovoru je ispričao kako su momenti ispod ruševina bili strašni. Ispričao je kako je u trenutku potresa formirao takozvani "trokut života", što mu je vrlo vjerovatno i spasilo život.
"Iz tla sam čuo zvuk. Probudio sam se i pogledao na sat, ne sjećam se je li bilo točno 4:17 ujutro. Postao sam nervozan kad je zvuk postao jači jer znam da je zgrada stara. Mislio sam da je potres", rekao je. "Smjesta sam ustao s jednog kauča i uzeo drugi kako bih stvorio sklonište s tri kuta. Kako sam skočio u njega s mobitelom i jaknom, zid iza mene je eksplodirao i pao na mene. Tri gornja kata su jedan po jedan pala na mene", dodao je.
Jedva se mogao micati pod ruševinama
Pod ruševinama, rekao je, se jedva mogao micati. Bio je spreman danima čekati spasioce.
"Bio sam u ruševinama. Nisam mogao čuti vanjski zvuk. Ne možete shvatiti da kiša pada već dva dana. Mogao sam zaključiti po hladnom zraku noći. Napravio sam sebi rupe za zrak. Lomio sam beton 20-30 sati. Pripremio sam se čekati još 2-3 dana, misleći da me neće moći pronaći", navodi mladić. Ističe kako je to bilo jedno nevjerovatno iskustvo.
"Inače, imam kratak dah. Ako pitate kakav je to proces, bilo je to nevjerovatno. Ne mogu opisati taj osjećaj. To nije strah, nije stvar ni zabrinutosti. Samo znaš da su vani ljudi koji te vole i želiš izaći vani zbog njih", priča Ozturk.
Pojasnio je kako je pod ruševinama imao različite osjećaje i stanja.
'Često sam gubio svijest, pričao sam sam sa sobom'
"Hvala Bogu da sam imao telefon, spavao sam s glavom na telefonu. Često sam gubio svijest, pričao sam sam sa sobom. Držao sam predavanja kao da je sa mnom 45-50 ljudi. Pokušao sam doprijeti do kamena kad sam čuo glasove izvana. Moj otac je rekao: 'Oglasi se, udari kamen jednom ako si povrijeđen, udari dvaput ako nisi.' Onda mi je rekao 'Jesi li dobro?', a ja sam udario kamenom od željezo kraj sebe", kazao je. Na kraju je rekao kako se ne sjeća trenutka izlaska ispod ruševina i onoga što se dogodilo nakon toga. Dodao da je jako sretan što je ponovo sa svojom obitelji.
