Na briselskom samitu čelnici EU-a dogovorili su nastavak podrške Ukrajini i davanje sigurnosnih jamstava toj zemlji, iako nisu precizirali o kakvim je jamstvima riječ.
Posljedica je ovo zaokreta američke vanjske politike i predsjednika Donalda Trumpa koji od Europe očekuje veći angažman u okviru NATO Saveza, ali i veću odgovornost u preuzimanju podrške Ukrajini - kako politički, tako i vojno.
Suočena s američkom promjenom fokusa, Europa tako postaje svjesna da se mora okrenuti vlastitim snagama, a na prijedlog Francuske i Velike Britanije, inicira se i "koalicija voljnih" - zemalja koje su spremne podržati Ukrajinu izvan okvira NATO-a.
Europa, koja posljednjih desetljeća nije značajno ulagala u vlastitu vojsku i obranu, našla se tako na prekretnici - računajući do sada uvijek na vojnu zaštitu i pomoć SAD-a, europski čelnici sada se suočavaju s vlastitim vojnim resursima i činjenicom da njihove zemlje moraju početi više ulagati u obranu, a najveći faktor vojne sigurnosti uslijed prijetnji od strane Rusije kao nuklearne sile je, naravno, nuklearno oružje.
Francuska i Velika Britanija jedine su dvije zemlje na europskom kontinentu koje imaju nuklearno oružje. Francuska trenutačno posjeduje nešto manje od 300 nuklearnih bojevih glava, koje se mogu lansirati iz zrakoplova sa sjedištem u Francuskoj ili s podmornica. Ujedinjeno Kraljevstvo ima otprilike 250 bojevih glava, podatak je koji iznosi BBC.
Ključna razlika je u tome što je francuski arsenal potpuno suveren, odnosno u potpunosti ga je razvila Francuska, dok se Velika Britanija oslanja na američku tehničku podršku.
U srijedu je predsjednik Emmanuel Macron iznio ideju da bi se francuska nuklearna sila (force de frappe), u ovom neizvjesnom novom dobu, mogla povezati s obranom drugih europskih zemalja.
'Ništa se neće dijeliti'
Njegov prijedlog izazvao je nezadovoljstvo među političarima krajnje desnice i ljevice, koji tvrde da Francuska razmatra "dijeljenje" svog nuklearnog arsenala. No, prema riječima vladinih dužnosnika i obrambenih stručnjaka: "Ništa se neće dijeliti".
Prema ministru obrane Sébastienu Lecornu, nuklearno odvraćanje "je francusko i ostat će francusko – od njegova osmišljavanja do proizvodnje i operativne upotrebe, isključivo prema odluci predsjednika." Ono o čemu se raspravlja nije pitanje tko ima pristup nuklearnom gumbu, već može li se nuklearna zaštita Francuske proširiti i na druge europske zemlje.
Nedefinirani 'strateški interesi'
Dosad se francuska nuklearna doktrina temeljila na prijetnji masovnim nuklearnim odgovorom ako bi predsjednik procijenio da su "strateški interesi" Francuske ugroženi, no granice ovih interesa uvijek su namjerno ostavljane nejasne jer su upravo dvosmislenost i vjerodostojnost ključni elementi nuklearnog odvraćanja.
Svi francuski predsjednici, još od Charlesa de Gaullea, nagovještavali su da bi neke europske zemlje već mogle biti pod zaštitom francuskog nuklearnog kišobrana. Godine 1964. de Gaulle je izjavio kako bi se Francuska smatrala ugroženom ako bi, primjerice, SSSR napao Njemačku. Macronov prijedlog o uključivanju europske dimenzije u francusko nuklearno odvraćanje nije ništa novo. Prema obrambenim analitičarima, jedina novost je da europske zemlje sada prvi put same traže takvu zaštitu.
'Vjerodostojnost nije ono što je nekad bila'
"U prošlosti, kada je Francuska nudila nuklearnu zaštitu, druge zemlje bile su suzdržane. Nisu željeli poslati signal da nemaju potpuno povjerenje u SAD i NATO, ali Trump je razjasnio situaciju", rekao je Pierre Haroche s Katoličkog sveučilišta u Lilleu.
"Ne radi se o tome da Amerikanci planiraju povući svoj nuklearni kišobran – da budemo jasni, to trenutačno nije na stolu. Ali vjerodostojnost američkog nuklearnog odvraćanja više nije ono što je bila. To je otvorilo raspravu i navelo Nijemce da ozbiljnije razmotre mogućnost dolaska pod francusku i/ili britansku zaštitu", dodao je Haroche.
Prošlog mjeseca, izgledni budući njemački kancelar Friedrich Merz iznenadio je partnere iz Europske unije rekavši da bi mogao biti trenutak za razgovor s Parizom i Londonom o toj temi. Kako bi francusko ili francusko-britansko europsko nuklearno odvraćanje moglo djelovati još je daleko od jasnog.
Haroche smatra kako bi jedna opcija mogla biti stacioniranje francuskih nuklearno naoružanih zrakoplova u druge zemlje, poput Njemačke ili Poljske, a odluka o njihovom korištenju i dalje bi bila isključivo u rukama francuskog predsjednika, no njihova bi prisutnost slala snažnu poruku.
Francuski bombarderi mogli bi patrolirati europskim granicama kao što već redovito nadziru francuske granice. Mogli bi se također razviti aerodromi u drugim zemljama kako bi se omogućilo brzo raspoređivanje francuskih nuklearnih snaga u slučaju krize.
Je li 300 bojevih glava dovoljno?
Veliku ulogu igraju i brojke. Je li dovoljno 300 francuskih bojevih glava naspram tisuća ruskih? Možda ne, no u savezu s Ujedinjenim Kraljevstvom taj bi se broj popeo na 550 bojevih glava. Osim toga, američki nuklearni kišobran još uvijek službeno postoji. Američke nuklearne bombe raspoređene su u Njemačkoj, Italiji i Nizozemskoj.
Još jedno od pitanja koje se postavlja jest treba li Francuska službeno redefinirati svoju nuklearnu doktrinu tako da nedvosmisleno kažu da "strateški interesi" pokrivaju i europske saveznike. Neki tvrde da to nije potrebno jer postojeća strateška nejasnoća sama po sebi doprinosi učinkovitosti odvraćanja.
Haroche naglašava da postoji i politička dimenzija jasnog davanja do znanja da bi Francuska upotrijebila svoje nuklearno oružje za obranu drugih europskih zemalja. "Ako SAD bude manje prisutan, europske zemlje će se morati više oslanjati jedna na drugu. Naš strateški svijet postaje više horizontalan. U ovom novom svijetu važno je graditi povjerenje i sigurnost među europskim državama. Ako Francuska jasno pokaže da je spremna preuzeti rizik kako bi podržala druge, to će pomoći u stvaranju čvrstog i ujedinjenog europskog obrambenog fronta", rekao je Haroche.
POGLEDAJTE VIDEO: Panika u Europi: Donesena je odluka da se kreće u naoružavanje do zuba
