Komadić Europe bačen na prag Kine

'Luksuzne sam vagone viđao mijenjajući kolosijeke na brojnim stanicama, onako u prolazu, podignute glave jer su bili visoko.

2.6.2012.
10:12
VOYO logo

"Zavojitom prugom na stanicu u centru grada, tik do same obale, ulazi zagrijani vlak. Poslije gotovo mjesec dana putovanja stižem na 'kraj' Rusije u veličanstveni Vladivostok, koji još jednom potvrđuje veličinu ove zemlje." Tako započinje reportaža Hrvoja Ivančića o putovanju Transsibirskom željeznicom. Donosimo vam dio njegovih zanimljivih zgoda.

"Učini mi se u trenutku kao komadić Europe bačen među kulture Dalekog istoka, na prag Kine i pred vrata Sjeverne Koreje. Brežuljkasti krajolik, preko kojeg se poslagane ulice slijevaju prema luci na Tihom oceanu, nedvojbeno podsjeća na našu Rijeku, a miris soli pomiješan s mirisom ulja i čelika iz brodogradilišta tome samo idu u prilog.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vagon ti postane dom

Mali ruksak, knjiga u ruci i smotuljak cigarete otprilike su sve moje stvari koje nosim skačući s vagona na novo tlo. Oceanska mi svježina puni pluća prije nego li se upustim u cjenkanje za smještaj s lokalnim bakicama koje drže natpise 'komnati' i 'kvartiri'. Osjećam se pomalo nesigurno nakon što sam napustio vagon u kojem sam proveo tolike noći i koji mi je postao drugi dom. Ali Vladar Istoka ili 'Vladek', kako ga od milja zovu Rusi, prima me raširenih ruku, dok u mislima lutam dalekom Moskvom i nepreglednim sibirskim prostranstvima.

Na putovanje sam krenuo iz Moskve, koja je, po logici stvari, savršeno mjesto za početak kotrljanja Transsibirskom prugom, stižete li, dakako, iz Europe. Megapolis s trinaest milijuna stanovnika i treći najskuplji grad na svijetu može odbiti, ali i privući, ovisno o tome što u njemu tražite. Iz moga kuta gledanja bilo je otprilike ovako. Stigavši u Moskvu, uputio sam se podzemnom željeznicom do strogog centra, koji je širok otprilike kao pola Zagreba. Iznenadila me pritom uređenost stajališta, koja, ukrašenih stupova i dugih hodnika, izgledaju kao pravi mali muzeji.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Lako do jeftinog smještaja u Moskvi

U Moskvi je vrlo lako pronaći jeftin smještaj u gradskom središtu, i to za samo 500 rubalja (90 kuna). Također, iz centra se brzo dolazi do bilo kojeg od devet velikih kolodvora, ali oni koji putuju Transsibirskom trebaju otići na Jaroslav, Kazanskij ili Kurskij. Putne se karte rezerviraju rano, čak nekoliko tjedana prije samog početka putovanja, jer u ljetnim mjesecima vlak popune obitelji koje posjećuju rođake, a tu su i radnici iz Kine, koji 'zarobe' cijeli vlak na ruti do Pekinga. Zbog toga je Transsibirskom prugom najbolje putovati etapu po etapu. U lokalnim se vlakovima uvijek nađe više mjesta nego u direktnima do Vladivostoka ili Pekinga jer su to dvije najfrekventnije rute. Osim njih, postoji još i transmongolska ruta, koja, dakako, prolazi kroz Mongoliju. Ali i nju treba proći natenane.

Jurnjava na istok

Broj vlakova koji jure na istok uistinu je velik. Oni imaju vlastita imena i raščlanjuju se u različite klase. Jedni od najluksuznijih su Rusija i Bajkal. Oni su širi i uredniji od standardnih, ali su zato i mnogo skuplji. Međutim i u jeftinim vlakovima postoje klase o kojima ovisi udobnost vožnje, ali i njezina cijena. Srednje cijene nalaze se u kupeu, odnosno u drugom razredu, dok su u trećem karte 40 posto jeftinije, ali to je plackartni ili vagon u kojem sobu dijelite s 40-ak suputnika, dakle nema zatvorenih kupea ni previše intime. Ali ako ste za avanturu – evo vam je pred nosom! Okvirna cijena karte Moskva – Vladivostok za treći razred je oko 150 eura, za drugi razred oko 250, dok je prva klasa duplo skuplja od druge, ali uključuje i mnoge luksuze, poput plazme TV-a, ručka u sobi i bara. I skuplja je od leta zrakoplovom. Luksuzne sam vagone viđao mijenjajući kolosijeke na brojnim stanicama, onako u prolazu, podignute glave jer su bili visoko. Obećao sam si da ću, ostarim li sretno, priuštiti sebi putovanje u najluksuznijem dijelu kočije, ali sada je preda mnom ono što me povelo na istok, dakle, treći razred – plackartni!

Čekajući pravi Sibir

Prva će postaja, od Moskve udaljena 5.200 kilometara, biti Irkutsk. Odavno sam htio posjetiti grad na vratima moćnog Bajkalskog jezera. Prolazeći kroz postaje zvučnih imena, poput Tomska, Omska, Novgoroda, čekao sam pravi Sibir. Čim je vlak negdje oko Jekaterinburga zagrebao Aziju, osjetio sam da se zbilja krećemo. Smjestio sam se na svoj ležaj, dok se u vagonu miješao žamor 40-ak ljudi. Svi oni prolaze vam pred očima dok se miču, odlaze, dolaze, premještaju. Svaka nova stanica donosi i novog gosta. Putujete li sami, uvijek vas ugodno (ili neugodno) iznenadi susjed koji je ušao na toj stanici.

Može to biti pijanac koji bazdi na votku i pije je cijelim putem, ponekad je to tih čovjek koji vrijeme provodi čitajući knjige. Najčešće se ipak dogodi da vam je suputnik ugodan sugovornik, koji vas počasti šalicom čaja i keksima. Vrijeme je tako ponekad, pri promatranju monotone tajge, teklo vrlo sporo, ali su trenuci jednostavno preletjeli. Svakih pola sata vagonom bi prošetao provodnjik i provjerio treba li kome išta iz maloga dućana koji ima svaki vagon, a on ga osobno duži. Provodnjik putnicima osigurava madrac, plahtu, jastučnicu i ručnik.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tisućama kilometara ne izlaze iz vlaka

Najzanimljivije je da ti vrijedni i pristojni ljudi tijekom cijeloga putovanja ne izlaze iz vlaka. Neki od njih u svojoj kabinici od dva kvadrata žive punih dvadeset dana.

"Ponekad se preplašim otvorenog prostora jer u vlaku je sve nekako skučeno", objasnila mi je kroz smijeh mlada provodnjica dok smo jednog popodneva pušili cigaretu u prolazu između vagona.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Ima pijanaca, studenata, radnika, Kineza, ali najviše putuju obitelji u posjet svojima, kako u jednom tako i u drugom smjeru", nastavila je i dodala: "Kad nekoliko dana sudbinu dijelite sa svim putnicima vagona, počinjete se osjećati kao jedna velika obitelj." A kako je vrijeme prolazilo, a vlak hvatao beskrajne daljine, počeo sam doista shvaćati što je govorila. Putnici su se opraštali jedni od drugih, razmjenjivali telefonske brojeve, pokazivali fotografije svoje djece i dijelili obroke... To je ono što putovanje Transsibirskom čini vrijednim i velikim iskustvom. U Rusiji, uostalom, postoji i uzrečica kako pri izlasku iz vagona mnogi, pa i najjači zaplaču. To je, dakle, ta topla slavenska duša u najboljem izdanju, spoznao sam u napredovanju prema Irkutsku.

Šetaš i piješ votku

... Šetao sam vlakom gore-dolje, od prvog do zadnjeg vagona, kupovao votku i pio je da zaspim do iduće stanice. Tek nakon tri i pol dana, ukazao se pored prozora možda najljepši kolodvor, onaj u Irkutsku.

Grad koji nazivaju vratima Bajkala, smjestio se na rijeci Angari, jedinoj koja izvire iz Bajkalskog jezera. Tih ljetnih dana u gradu su se vrućine penjale do nesnosnih 35 stupnjeva, a stanovnici su mahom pohitali u rijeku na hlađenje. Do Vladivostoka od Irkutska ima još oko 4.000 kilometara, ali kako sam se konačno dočepao Sibira i njegovih skrivenih ljepota, izlazim iz vlaka. Bilo bi šteta tek tako projuriti pokraj njih...

...Sa stanice sam krenuo upravo tamo gdje me je čekala moja ruska drugarica Natalija, koja će mi pobliže objasniti sibirski način života. "Vjerojatno nisi mislio da i u Sibiru može biti 35 stupnjeva?", pitala me dok sam okupan znojem hvatao malo hlada u parku, tik do kazališta. "Ono što gledaš u filmovima američka je propaganda. Tamo je Sibir prikazan kao najhladnije mjesto s najhladnijim ljudima." Kasnije sam o njezinoj izjavi malo razmislio, da bi na kraju zaključio da je to vjerojatno istina.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Voda se pije direktno iz jezera

Govorimo li pak o ljudima, Sibir je sve samo ne hladan. Tijekom daljnjeg napredovanja na istok, vlak prolazi tik do Bajkalskog jezera – Sibirskog Bisera. Zadržao sam se tamo punih tjedan dana. Jezero, dugo 630 km i široko samo 60, sa svojih je 1.637 metara najdublje na svijetu. Nalazi se na mjestu dodirivanja tektonskih ploča i konstantno se produbljuje. Čak petina svjetske pitke vode nalazi se u njemu i moguće ju je piti čak s obale. Jednostavno uzmete čašu zagrabite i živjeli! Voda je jako hladna jer je nekoliko mjeseci u godini jezero potpuno pod ledom. Sezona kupanja počinje u kolovozu, ali nikad nije toplije od 15 stupnjeva...

...Bezbroj sela porazbacanih uz obale Bajkalskog jezera predstavljaju Rusiju kakva je nekad bila: drvene kućice, neasfaltirani putovi, stari vagoni i pokoji čamac. U svakom selu postoji babuška koja će vam za šezdesetak kuna rado iznajmiti sobu i pripremiti doručak. Ljudi su ovdje često siromašni, ali nikako zli i napasni. Nitko vas neće opljačkati ili pokrasti..."

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Reportažu u cijelosti možete pročitati ovdje.

sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo