"Svi glupi Rusi su mrtvi", rekli su ukrajinski dužnosnici u srpnju 2022. dok su pokušavali objasniti zbog čega je ruska vojska odustala od svoje ambiciozne strategije i amaterskih taktika koje su definirale njezino djelovanje u prvim tjednima rata.
Međutim, iako ruska vojska još uvijek vuče određene 'glupe' poteze, kada je u pitanju cjelokupna vojna strategija Moskva je, čini se, postala pametnija, piše Foreign Affairs te tako navodi da 'ruska strateške odluke konačno počinju imati vojnog smisla':
Djelomična mobilizacija koju je ruski predsjednik Vladimir Putin naredio u rujnu ojačala je ruske snage. Bombardiranje ukrajinske energetske infrastrukture, započeto u listopadu, prisililo je Ukrajinu i njezine saveznike da preusmjere resurse u obranu urbanog stanovništva, koje je u nedostatku električne energije ranjivo u oštrim zimskim uvjetima. A povlačenje ruskih snaga iz grada Hersona u studenom spasilo je sposobne ruske vojne jedinice od uništenja i oslobodilo ih za djelovanje u drugim područjima gdje se odvijaju bitke.
Visoka i tragična cijena nastavka rata
"U srpnju sam tvrdio da je rat u zastoju. S obzirom na kasnije uspjehe Ukrajine u oslobađanju teritorija u i oko gradova Herson i Harkiv, moja je procjena očito bila preuranjena. Ali vrijedi napomenuti da je Ukrajina postigla ove uspjehe u razdoblju u kojem su ruske snage bile najslabije, a njezino vodstvo najlošije. Unatoč napretku Kijeva, sumorna istina ostaje da tada i sada, prema američkim procjenama, omjer ruskih i ukrajinskih žrtava stoji jedan prema jedan", navodi Barry R. Posen, Fordov međunarodni profesor političkih znanosti na Massachusetts Institutu Tehnologije za Foreing Affairs.
Ovo nije rat koji jednostavno ide u korist Ukrajine. Umjesto toga, pretvara se u rat iscrpljivanja u kojem će bilo koja strana za bilo koji dobitak platiti visoku cijenu. To bi trebalo biti dovoljno da Rusija i Ukrajina sjednu za pregovarački stol, ali čini se da za to ne postoji spremnost, kao ni volja za pravljenjem teških kompromisa.
Ukrajina i njezini saveznici mogu se nadati ruskom kolapsu na frontu ili unutar same Rusije, ali vjerojatnosti za oba scenarija su male. Put koji najviše obećava bio bi da SAD potakne obje strane na pregovore, ali SAD to ne želi učiniti i tako se rat nastavlja uz tragičnu ljudsku cijenu, upozorava Posen.
Podjednak broj žrtava
Putinov inicijalni plan - da svrgne ukrajinsku vladu - je propao. Rusi su svoju takozvanu 'specijalnu vojnu operaciju' pokušali spasiti premještanjem velikog broja tenkova, topništva, pješaštva i pratećih trupa kopnom, ali taj je pokušaj prošao tek malo bolje, zahvaljujući stalnim ukrajinskim zasjedama. Dok su ruske nade u brzu i laku pobjedu nestajale na bojnom polju, gubitci s obje strane su se povećavali.
Broj žrtava teško je izračunati. Prema procjenama američkih obavještajaca, ukupan broj žrtava i za rusku i za ukrajinsku stranu je 100.000. Nije jasno kako su ovi brojevi izvedeni, ali s ukrajinske strane, oni su otprilike u skladu s 13.000 vojnih smrti za koje ukrajinski dužnosnici tvrde da je njihova vojska pretrpjela.
Međutim, ako bi se gledao omjer američkih vojnih gubitaka na europskom bojnom polju tijekom Drugog svjetskog rata, broj ukrajinskih žrtava vjerojatno je bliži 50.000. Ako se tome doda kako je, prema procjenama američkih dužnosnika, broj žrtava s obje strane približno usporediv, to bi značilo da ruski gubitci trebaju biti u istom rasponu - 50.000 do 100.000 žrtava - odnosno, da je svaka vojska smrću ili ranjavanjem izgubila onoliko vojnika koliko ih je postavila na početku rata.
Popunjavanje vojnih redova
Čak i ako se broj žrtava prepolovi, pod pretpostavkom da su se lakše ranjeni vojnici s vremenom vratili na bojišnicu, može se zaključiti da su Rusija i Ukrajina izgubile polovicu početnog vojnog osoblja u svojim tenkovskim i pješačkim bataljunima te da je njihova borbena moć uvelike smanjena.
Kako bi tu moć obnovile, obje zemlje nastojale su obnoviti svoje vojne redove. Ukrajinska prednost bili su deseci tisuća dobrovoljaca koji su se, željni obrane svoje zemlje, prijavili za borbu u prvim mjesecima rata. No, vjerojatnije je da su ukrajinski vojni redovi popunjeni desecima tisuća iskusnih veterana koji su se borili u Donbasu od 2014. i koji su bili dio pričuvne strukture ukrajinske vojske. Mnogi od njih bili su dio ukrajinskih početnih trupa u vrijeme invazije, ali neki su vjerojatno ostali dostupni kao zamjena za ubijene i ranjene vojnike u nadolazećim mjesecima.
Rusija je bila u nepovoljnom položaju jer je Putin poslao svoje najbolje snage u Ukrajinu za početnu fazu invazije kada je ruska vojska, čini se, angažirala otprilike polovicu svojih glavnih formacija - nekih 40 brigada koje su vjerojatno uključivale većinu iskusnih ruskih vojnika.
Većina ruskih borbenih postrojbi ima veliki broj unovačenih vojnika koji služe uz profesionalne postrojbe, ali Putin je inzistirao da se vojni obveznici ne šalju na front. Iz nužde je, dakle, 40-ak brigada koje su ostale iza njih lišeno svog najbolje obučenog osoblja.
Mobilizacija kao razuman odgovor na gubitke
Zamjenske snage koje je Rusija prikupila početkom ljeta teško su podbacile na bojnom polju. Ruske jedinice postajale su sve slabije, a ruski zapovjednici morali su premještati snage s jednog dijela fronta kako bi pojačali druge dijelove.
Ukrajinci su iskoristili slabu rusku obranu, posebice u Harkivu, kako bi oslobodili više teritorija u svom impresivnom napadu početkom rujna. Putin je shvatio da mu treba više vojnika te je krajem rujna objavio mobilizaciju ruskih rezervista.
Unatoč brojnim anegdotama o neiskusnim novacima, nekvalitetnim vojarnama, neadekvatnoj opremi i ograničenoj obuci, mobilizacija se čini kao razuman odgovor na operativne i taktičke probleme ruske vojske. Rusija je objavila cilj o mobilizaciji 300.000 dodatnih vojnika, a matematika je jasna. Vojska treba 200.000 novih vojnika kako bi 40 brigada koje su ostale u Rusiji vratila u punu snagu te njih 100.000 kako bi nadoknadila poginule ili ranjene vojnike.
Iako neki mobilizirani rezervisti možda nemaju vojne vještine, drugi vjerojatno imaju. Ruska vojska je čak i prije invazije svake godine obučavala oko 250.000 vojnih obveznika i slala ih natrag u civilni život. Mnogi od tih ljudi vjerojatno su mobilizirani.
Mala vjerojatnost za obnovu ofenzive?
Doduše, kako bi spriječila neposrednu katastrofu, Rusija je na front slala mješavinu obučenih i neobučenih, sposobnih i nekompetentnih, bez puno obuke. Ali oko 200.000 vojnika prolazi značajniju obuku u Rusiji i Bjelorusiji. Američke obavještajne agencije bez sumnje čine sve što mogu kako bi otkrile je li ovaj pokušaj ozbiljan.
Prema zaključku u memorandumu međuagencijske američke obavještajne službe iz 1982., Sovjeti su mogli mobilizirati, ponovno obučiti i spremiti rezerviste za ofenzivne operacije za otprilike mjesec dana. Čak i ako je današnja ruska obuka u gorem stanju od svoje sovjetske prethodnice, 40 svježih i umjereno dobro obučenih brigda moglo bi biti spremno za borbu u roku od nekoliko mjeseci.
Što će Rusi učiniti s tim snagama, ostaje za vidjeti. U najmanju ruku, te će brigade učvrstiti rusku obranu i značajno povećati pritisak na ukrajinske napore da povrate svoju zemlju u četiri okruga koje je Rusija anektirala. Ruske snage mogle bi čak biti iskorištene za obnovu ofenzive, iako takav potez ne bi bio mudar s obzirom na snagu i odlučnost koju je pokazala ukrajinska vojska.
Zahtjevna i uspješna operacija povlačenja iz Hersona
Rusko povlačenje iz grada Hersona imalo je, kao i mobilizacija, vojnog smisla. Kako je i sam Putin primijetio, linija kontakta između ruskih i ukrajinskih snaga je dugačka - gotovo 1610 kilometara - a ruske snage bile su tanke. Uspješan ukrajinski proboj u Harkivu u rujnu skratio je front koji je Rusija morala braniti na otprilike 965 kilometara, ali i to je bilo puno.
Bila je vojno inteligentna odluka povući vojne snage iz Hersona, a to što je Putin bio voljan povući potez koji očito nije želio, sugerira da je imao određeno povjerenje u svoje zapovjednike, kao i da neki od njih daju dobre vojne savjete.
Ne može se poreći da su Rusi bili prisiljeni na povlačenje, ali pritom su izveli jednu od najtežih vojnih operacija: tijekom velikog ukrajinskog napada povukli su se bez raspada postrojbi i vojnih gubitaka. Nije bio mali podvig prebaciti 20.000 vojnika i većinu borbene opreme preko rijeke Dnjepar nakon što su ukrajinske snage uništile ključne mostove.
Čak i dok su bili pod intenzivnim obavještajnim nadzorom Zapada i Ukrajine, Rusi su uspjeli zadržati element iznenađenja - nitko u Ukrajini ili NATO-u nije bio sasvim siguran da se ruske snage povlače. Njihove pozadinske jedinice održavale su koherentnu obranu, iako su morale znati da njihovi suborci, koji su bliže rijeci, bježe.
Rusi su nekako uspjeli popraviti oštećene mostove dok su bili pod paljbom, podići pontonske mostove i upotrijebiti trajekte kako bi izvukli ljude i opremu, braneći pritom od ukrajinskih napada svaki izlaz za bijeg. Ukrajinska vojska sada će se s ovim spašenim ruskim jedinicama morati boriti negdje drugdje, možda pod nepovoljnijim uvjetima. Ruska vojska je, čini se, konačno pronašla kompetentne planere i zapovjednike na bojnom polju.
Posljedice bombardiranja energetske infrastrukture
Rusi su se, po svemu sudeći, pozicionirali kako bi branili kraću frontu s novoojačanim borbenim jedinicama, a ako je suditi po satelitskim snimkama i medijskim izvješćima, ruske trupe kopaju obrambene položaje duž cijele linije kontakta te grade uzastopne betonske prepreke i bunkere te vjerojatno postavljaju mine.
Popunjene vojne jedinice na kraćim frontama i dobro pripremljeni obrambeni položaji čine potencijalno učinkovitu obranu. Osim ako ruski vojni moral ne padne te ne proizvede masovne pobune i dezerterstva, Ukrajinci će se morati jako pomučiti kako bi ruske jedinice istjerali s njihovih novih položaja.
I na kraju, Rusi su pokrenuli učinkovitu kampanju bombardiranja ukrajinske energetske infrastrukture koja zimu pretvara u borbu za preživljavanje ukrajinskih civila, a ukrajinskoj vojsci nameće izravne i neizravne troškove.
Naime, suvremeni vojni sustavi za protuzračnu obranu, zapovijedanje i kontrolu te prikupljanje obavještajnih podataka rade na struju, a ako je ne mogu dobiti iz mreže, moraju je dobivati iz generatora. Oslanjanje na generatore postavlja vojnom logističkom sustavu Ukrajine dodatne zahtjeve za gorivom, dok toplina generatora ruskoj obavještajnoj službi otkriva još jednu podatkovnu točku koja se može koristiti za stvaranje točnije slike ukrajinskih snaga.
Moskva zna što radi
O električnoj energiji ovisi znatna industrija oružja i streljiva, kao i velik dio željezničkog sustava koji doprema ratni materijal. Uz oštećenu elektroenergetsku mrežu, ukrajinski vojnici i civili više se moraju oslanjati na vlakove na dizelski pogon i dizelske generatore ili prijeći na generatore koji se napajaju rijetkim prirodnim plinom.
Te će potrebe preusmjeriti još više goriva koje bi se inače koristilo za vojne operacije ili pak nametnuti veće troškove ukrajinskim saveznicima koji će morati isporučivati gorivo. Osim toga, popravci oštećene infrastrukture troše (zapadne) resurse koji bi se inače mogli koristiti za potporu u borbi, a to je za Ruse dobra vijest.
Moskva zna što radi: pogađa mali broj ciljeva s relativno malo oružja i proizvodi nesrazmjerne učinke, a iako su britanski i američki dužnosnici predviđali da će ruska vojska iscrpiti svoje zalihe streljiva, očito ih je negdje pronašla.
Dobro izvedena ruska kampanja sugerira da njezine zračne snage - koje su do sada imale malo uspjeha kada je u pitanju napad na ukrajinske kopnene snage - uče iz greški.
"Čini se da se Moskva sada pomirila s jednostavnim ratnim ciljem: zadržati zemlju koju je zauzela i da se odlučila za dvije nove vojne strategije kako bi postigla taj cilj. Prva je mobilizacija rezervista i izgradnja novih barijera kako bi se stvorila gusta obrana koja će natjerati Ukrajince da skupo plate svaki napor povratka teritorija i drugo je iskorištavanje ranjivosti ukrajinske infrastrukture kako bi se preusmjerili ukrajinski vojni resursi, a nastavak rata učinio još bolnijim za ukrajinske civile te sve skupljim za saveznike", navodi Posen.
Osuda diplomatskih napora i pregovora
Putin se može nadati da će ovaj pristup u konačnici dovesti Ukrajinu za pregovarački stol. Ili, da će beskrajni troškovi dovesti do toga da Ukrajina postupno prekine svoje napade, što će rezultirati još jednim zamrznutim sukobom.
Vrlo malo ljudi zna koja je sveukupna ratna strategija Rusije. Sada je najmisterioznije pitanje hoće li ruski napori obučavanja velikog broja borbenih jedinica uspjeti. Otvoreno je i pitanje ima li Moskva te može li proizvoditi ili uvoziti oružje i streljivo potrebno za još jednu godinu intenzivne borbe. Ako može generirati nove vojne jedinice i nastaviti borbu, rat bi se mogao nastaviti u sadašnjem obliku.
Ruski rat pretvorio se iz svrgavanja režima u otimanje zemlje. Ako Kremlj može nastaviti donositi razumne vojne odluke i djelovati u skladu s njima, zapadne obavještajne agencije bi za godinu dana mogle izvještavati o još 50.000 do 100.000 žrtava sa svake strane, a zapadna zakonodavna tijela mogla bi raspravljati o dodatnih 100 milijardi dolara gospodarske i vojne pomoći Ukrajini.
Diplomacija zasada nema prevelike mogućnosti promijeniti ovu putanju jer su obje strane snažno politički angažirane u ratu te svaka misli da je pobjeda moguća, a poraz nezamisliv.
Kada bi želio, SAD bi mogao razviti diplomatsku strategiju, ali do danas je pokazao malo interesa da uopće pokuša nagovoriti obje strane da sjednu za pregovarački stol. Oni na Zapadu koji preporučuju takav diplomatski napor redovito nailaze na osude međutim, to bi se moglo promijeniti ako se ovaj krvavi, skupi i riskantni sukob nastavi još godinu dana.
