Dok Kina ovoga mjeseca izlazi iz važnog 20. nacionalnog kongresa Komunističke partije (KPK), njezino će se vodstvo morati suočiti s najtežim ekonomskim izborima za kinesko gospodarstvo. Kina može birati, hoće li se maknuti od modela gospodarskog rasta koji je generirao bogatstvo pod cijenu rastuće nejednakosti, duga i sve veće količine uzaludnih ulaganja tijekom posljednjih desetljeća ili može nastaviti s tim ekonomskim modelom dok ga rastući troškovi ne natjeraju na bolnu tranziciju.
Kina se suočava s problemom koji je prije mnogo desetljeća opisao njemačko-američki ekonomist Albert Hirschman: svaki brzi rast je neuravnoteženi rast, a uspješan razvojni model je onaj u kojem se neuravnoteženi rast bavi i preokretanjem te neravnoteže, istaknuo je Hirschman. Ali, kako se neravnoteže poništavaju i gospodarstvo razvija, tako model postaje sve manje važan za izvorni skup neravnoteža. Na kraju se počinje stvarati sasvim drugačija grupa problema.
Nažalost, kako je primijetio Hirschman, teško je napustiti uspješan model razvoja čak i ako njegov uspjeh generira niz duboko ukorijenjenih političkih, poslovnih, financijskih i kulturnih problema. Osim toga, svaka promjena takvog modela može izazvati snažan institucionalni i politički otpor. To je pozicija u kojoj se Kina nalazi danas.
Rekorder po udjelu domaće štednje u BDP-u
Kineski razvojni model s visokim ulaganjima osmišljen je kako bi riješio kineski manjak ulaganja međutim, četiri desetljeća kasnije, zemlju je ostavio s pretjerano visokom stopom ulaganja. Naime, prema podacima Svjetske banke, ulaganja obično čine oko 25 posto globalnog BDP-a, u rasponu od 17 do 23 posto za zrelija gospodarstva te 28 do 32 posto za gospodarstva u razvoju, u fazi visokog rasta. Međutim, Kina je tijekom destljeća svake godine ulagala jednak iznos - 40 do 50 posto svog godišnjeg BDP-a. Kina bi morala značajno smanjiti ovu neuobičajeno visoku razinu međutim, s rastom koji u velikoj mjeri ovisi o ulaganjima, vjerojatno to ne može učiniti bez oštrog usporavanja ukupne gospodarske aktivnosti.
Visoke stope ulaganja nisu uvijek bile loša stvar za Kinu. Kada je započela era "reformi i otvaranja" u kasnim 1970-ima, zemlja je premalo ulagala u infrastrukturu, logistiku i proizvodne kapacitete te je davala prioritet brzim investicijama. Peking je forsirao udio domaće štednje u BDP-u, potreban za financiranje ulaganja. U bilo kojoj ekonomiji, sve proizvedeno što se ne potroši, po definiciji se štedi. Tako forsiranje udjela štednje u BDP-u znači smanjenje udjela potrošnje. Peking je to učinio sustavnim ograničavanjem rasta udjela kućanstava u BDP-u. Ukupni dohodak zemlje podijeljen je između kućanstava, poduzeća i vlade, a kućanstva, za razliku od poduzeća i vlade, troše većinu onoga što zarade.
U praksi, smanjivanje udjela potrošnje značilo je osigurati da poduzeća i vlada zadrže neproporcionalan udio proizvedenog, a kućanstva sve manji udio. Što je manji udio koji kućanstva zadržavaju u BDP-u, manji je udio potrošnje, a veći udio štednje. Do kasnih 1990-ih udio domaće štednje u BDP-u dosegnuo je 50 posto, što je najviša razina koju je ikada zabilježila neka zemlja. Bankarski sustav, koji je bio glavni kineski posrednik za štednju, učinio je ovu ogromnu štednju dostupnom kineskim poduzećima, poduzetnicima i lokalnim vlastima po umjetno niskim kamatnim stopama koje je odredila vlada. Posljedica je bio brzi rast potaknut visokim razinama ulaganja, a takva dinamika omogućila je Kini da zapanjujućom brzinom premosti jaz u nedostatku ulaganja.
Rast duga posljedica privatnih ulaganja u nekretninski sektor
Ali kao i svaka druga zemlja koja je slijedila sličan model, uključujući Sovjetski Savez i Brazil 1950-ih i 1960-ih te Japan 1970-ih i 1980-ih, Kina se suočila sa skrivenom zamkom: nakon što je zatvorila jaz između svoje razine zaliha kapitala i razine koju bi njezini radnici i poduzeća mogli produktivno apsorbirati, trebala je prijeći na drugačiju strategiju rasta koja bi smanjila naglasak na ulaganjima u korist potrošnje. Taj jaz je vjerojatno zatvoren prije 15-ak godina, kada je teret duga Kine počeo brzo rasti.
To nije slučajnost; kada gospodarstvo usmjerava velike iznose duga u produktivna ulaganja, posljedični rast BDP-a vjerojatno će premašiti rast duga, a teret duga zemlje ostaje nizak. Međutim, kada se dug koristi za financiranje ulaganja čije su ekonomske koristi manje od cijene rada i angažiranih resursa (poznato kao "neproduktivno ulaganje"), dug počinje rasti brže od BDP-a.
Teret duga Kine počeo je rasti oko 2006. do 2008. godine. Od tog vremena, službeni omjer duga Kine porastao je s otprilike 150 posto BDP-a na gotovo 280 posto BDP-a, što je jedno od najbržih povećanja koje je neka zemlja ikada doživjela. Glavni izvori ovog rastućeg tereta duga bila su privatna ulaganja u kineski nekretninski sektor, uključujući zgrade pune praznih stanova koji su kupljeni iz spekulativnih razloga, te ulaganja lokalnih vlasti u višak infrastrukture, kao što su preambiciozni željeznički sustavi, nedovoljno iskorištene ceste i autoceste, te trofejni stadioni i kongresni centri.
Napuhano tržište nekretnina i pucanje nekretninskog balona
Iako su imovinski i infrastrukturni sektori doprinijeli kineskoj gospodarskoj aktivnosti u tolikoj mjeri da su postali politički važni lokalnim elitama, kreatori ekonomske politike postajali su sve zabrinutiji. Smatrali su da je jedini način kako vratiti kontrolu nad dugom - ograničavanje neproduktivnih ulaganja u ova dva sektora. No, budući da ti sektori čine više od polovice ukupnog rasta kineskog BDP-a posljednjih godina – i puno više od polovice tijekom posebno teških razdoblja za gospodarstvo – bilo ih je gotovo nemoguće ograničiti bez izazivanja oštrog pada gospodarske aktivnosti.
Regulatori su konačno poduzeli prvi važan korak u rješavanju porasta duga prošle godine kada su odlučili smanjiti financijsku polugu, otežavajući zaduživanje najzaduženijim poduzetnicima. Godinama su se ti generatori rasta utrkivali da pozajme što više mogu, ne samo od banaka, već i od kupaca, dobavljača i izvođača. Iskoristili su ta sredstva kako bi stekli što više imovine, a sve dok se moglo računati da će cijene nekretnina rasti, preuzimali su mali kreditni rizik i uvijek su mogli prodavati s dobiti.
Ali s obzirom na sektor nekretnina koji je činio 20 do 30 posto ukupne ekonomske aktivnosti, bilo je neizbježno da bilo kakva kontrakcija u tom sektoru dovede do značajnog i vrlo nepoželjnog usporavanja ekonomske aktivnosti. Ono što je možda bilo neočekivano nakon prošlogodišnjih ograničenja zaduživanja sektora nekretnina bio je stupanj u kojem su se financijske poteškoće "prelile" na druge dijelove gospodarstva. Posebno se to odrazilo na lokalne samouprave, za koje je prodaja zemljišta predstavljala najveći pojedinačni izvor prihoda; na kućanstva, koja su se odjednom počela brinuti da će cijene rasti u nedogled; i na poduzeća izravno i neizravno pogođena stečajem u sektoru nekretnina.
Prva opcija: Zaokret prema ulaganju u infrastrukturu uz rizik od krize
Uz rastuću zabrinutost oko tempa usporavanja kineskog gospodarstva, Peking može odgovoriti samo na ograničene načine. Jedna je mogućnost vratiti se u dane brzog rasta potaknutog dugom, bilo pokušajem oživljavanja sektora nekretnina ili nadoknađivanjem njegovog pada značajnim povećanjem ulaganja u infrastrukturu.
Lokalne vlasti bile su nestrpljive, gotovo očajničke, da ožive tržište nekretnina, ali za to bi moglo biti prekasno ako su očekivanja kupaca - da bi cijene nekretnina za stanovanje u Kini mogle nastaviti rasti - trajno preokrenuta. Štoviše, čini se da dužnosnici u Pekingu nisu voljni vratiti se starim načinima poslovanja u kojima su se nositelji razvoja zaduživali golemim iznosima kako bi financirali spekulativne nove projekate. S cijenom nekretnina za stanovanje koja je otprilike triput veća od one u SAD-u (u istoj kategoriji) te nekretninskim sektorom koji preddstavlja tako visok udio u ukupnoj gospodarskoj aktivnosti, većina kreatora ekonomske politike dugo je priželjkivala "hlađenje tržišta".
Vjerojatnije je da će kineska vlada, barem djelomično, kompenzirati negativan učinak sporijeg i smanjenog tržišta nekretnina povećanjem ulaganja u infrastrukturu. Čini se da je Peking već voljan slijediti ovaj put: lokalnim vlastima rečeno je da moraju ubrzati ili povećati svoje planove ulaganja u infrastrukturu, ili oboje. Međutim, izgradnja više mostova i brzih željezničkih sustava još uvijek znači dopuštati da rast bude vođen uglavnom neproduktivnim ulaganjima, kao što je to bio slučaj tijekom prošlog desetljeća. To će uzrokovati daljnji rast tereta duga Kine i nepravilnu raspodjelu resursa sve dok gospodarstvo više ne bude moglo trpjeti posljedice. Kada se to dogodilo u prethodnim slučajevima, rezultat je obično bila vrlo razorna prilagodba, često u obliku financijske krize slične brazilskoj krizi ranih 1980-ih.
Druga opcija: Zaokret prema potrošnji
Druga opcija za Peking je održavanje visokog rasta rebalansiranjem gospodarstva sve više prema potrošnji. Peking to pokušava učiniti barem od 2007. godine, ali povećanje potrošnje zahtijeva povećanje udjela koji kućanstva zadržavaju u BDP-u. Obični ljudi, drugim riječima, morali bi primiti veći udio onoga što gospodarstvo proizvodi u obliku viših plaća, jačih mirovina, više socijalne pomoći, i tako dalje, a to bi morali platiti Peking i lokalne vlasti odričući se dijela svog udjela u BDP-u.
Takvu je prilagodbu politički iznimno teško ostvariti. Raspodjela političke moći u Kini, kao i u bilo kojoj zemlji, djelomično je posljedica raspodjele ekonomske moći, a velika promjena u potonjoj gotovo bi sigurno pokrenula proporcionalnu promjenu u prvoj. Ne znači da se to ne može dogoditi, ali zasada nema dokaza da će Kina uspjeti rebalansirati raspodjelu prihoda. Druge zemlje sa sličnim problemima to nisu uspjele postići.
Treća opcija: Pad rasta BDP-a ispod tri ili dva posto
Konačno, ako je Peking odlučan djelovati sada kako bi kontrolirao neodrživo povećanje duga, a nije u stanju ponovno uravnotežiti gospodarstvo, treća opcija je da dopusti nagli pad stope PDB-a, vjerojatno ispod tri (ili čak dva) posto. Ako se pravilno postupi, većina troškova ovog pada past će na državni sektor, a ne na kućanstva, tako da to običnim ljudima neće biti previše važno, ali će značiti sporiji rast za kinesko gospodarstvo općenito, a posebno za državni aparat.
Neizbježne posljedice na kinesko i globalno gospodarstvo
Nakon gotovo tri desetljeća s najvećim udjelom ulaganja u BDP-u u povijesti, previše kineskih ulaganja usmjereno je, iz nužde, na projekte koji stvaraju gospodarsku aktivnost (i dug), ali ne stvaraju stvarnu ekonomsku vrijednost. Zbog toga je malo vjerojatno da Kina još uvijek može produktivno nastaviti ulagati približno isti iznos svake godine. Jedine mogućnosti Kine su brzo smanjiti ulaganja i prihvatiti posljedice mnogo nižeg rasta ili održati visoke razine rasta forsiranjem stalnih visokih stopa ulaganja sve dok rezultirajući porast duga ne oteža ili onemogući ostanak na tom putu.
Na ovaj ili onaj način, kineski rast će se naglo usporiti, a način na koji će se to dogoditi imat će duboke posljedice na zemlju, KPK, ali i na globalnu ekonomiju.
