Vatikan je jedna od 12 monarhija među 50 europskih država. Uz Andoru, to je jedina monarhija gdje nema dinastije u kojoj potomak dolazi na čelo države: u Kneževini Andori po dužnosti su na čelu države sukneževi – biskup Urgella iz Španjolske, kojeg postavlja papa, i francuski predsjednik, kojeg biraju građani Republike Francuske, a u Državi Vatikanskog Grada poglavara bira zbor stožernika (kardinala).
Poglavar kao Otac
Riječ papa znači otac, a prenesena je u hrvatski preko latinskoga (papa) iz grčkoga jezika (πάππας, pápas). Ista se riječ upotrebljava u talijanskom i španjolskom jeziku. Drugi jezici također upotrebljavaju taj korijen uz neke druge nastavke, na primjer engleski pope, njemački Papst, francuski pape (razlikuje se od franc. papa što znači tata), mađarski pápa, češki i slovenski papež, poljski papież …
Papa se uobičajeno naziva Sveti ili Presveti Otac (Pater Sanctus/Sanctissimus). Uz te nazive ne upotrebljava se i riječ papa jer riječ otac ima isto značenje. Dakle, samo Sveti Otac, a ne Sveti Otac Papa. Izrazi Sveti Otac i Papa pišu se velikim početnim slovom samo kad stoje samostalno; kad god je uz njih i vlastito ime, pišu se malim slovom –sveti otac Pavao VI. (Giovanni Battista Montini) ili papa Ivan Pavao I. (Albino Luciani).
Pravopisno je jednako s izrazom Njegova Svetost – bez imena, početna su slova velika. Uz ime, početna su slova u počasnom naslovu mala: njegova svetost Lino. U izravnom se obraćanju upotrebljava, dakako, zamjenica za drugo lice - Vaša Svetost. Zanimljivo se našalio s tim izrazom Ivan Pavao II. Nakon atentata na izjavu jedne žene: “Zabrinuti smo za Vašu Svetost.”, Papa je odvratio: “I ja sam zabrinut za svoju svetost.”
Šef države
Papa nije samo vjerski, nego i državni poglavar. Po položaju vladara pripada mu naslov apsolutni suveren Države Vatikanskog Grada. Taj je naslov papi pripao po Lateranskim ugovorima. Time je dokončana stoljetna raspra o odnosu svjetovnih i državnih vlasti. Srednjovjekovno nadmetanje oko investiture (hoće li vjerski poglavar postavljati svjetovne ili svjetovni vjerskog) dovelo je do moderne sekularnosti.
Predstavnici Vatikana i Kraljevine Italije 11. veljače 1929.potpisali su Lateranske ugovore kojima je riješeno rimsko pitanje – Sveta Stolica dobila je državnu suverenost nad područjem Države Vatikanskog Grada te vlasništvo nad nekim ekstrateritorijalnim nekretninama (bazilike, palače, institucije), a postignuti su konkordat i konačna nagodba o imovinskim potraživanjima Svete Stolice.
Poglavar nad Gradom
Po Kanonskom zakoniku, papa je rimski biskup – odnosno biskup Rimske biskupije. Budući da je Rimska biskupija najstarija talijanska biskupija, papi kao rimskom biskupu u talijanskoj crkvi pripada i naslov primas Italije. Primas je u latinskom imenica izvedena od rednog broja prvi (primus) i u crkvenom nazivlju označuje čast prednosti nekog biskupa ili nadbiskupa nad ostalim biskupima.
Prvim se rimskim biskupom smatra sv. Petar. Prema tome, rimski je biskup Petrov nasljednik ili jedan od biskupa u slijedu na Petrovoj stolici. Prema tekstu evanđelja, Isus je Petru rekao i da je stijena na kojoj će biti izgrađena crkva (Mt, 16) i povjerio mu prvenstvo u brizi za jaganjce i ovce (Iv, 21). Stoga naslijediti sv. Petra ne znači biti na čelu samo Gradu, nego i Svijetu.
Poglavar Crkvi svega svijeta
Kao što je sv. Petar bio izravni Isusov namjesnik na zemlji, i svaki sljedeći rimski biskup naziva se Kristov namjesnik. Uz to što je rimski biskup, on je i zemaljski pastir sveopće Crkve. Budući da je papa biskup, sa svim ostalim biskupima, koji su nasljednici apostola, on je također član i poglavar Biskupskog kolegija – zajednice poglavara koji upravljaju Crkvom.
Kao vrhovni poglavar Katoličke Crkve papa nosi i titulu patrijarh Latinske Crkve. U povijesti su patrijarsi bili glavni biskupi u pokrajini upravno nadređeni drugim metropolitima, nadbiskupima i biskupima. Danas je naslov patrijarha u Katoličkoj Crkvi počasni naziv, a nose ga petorica (nad)biskupa: papa te nadbiskupi patrijarsi Istočne Indije (Goa), Jeruzalema, Lisabona i Venecije.
Među svima koji su primili sakrament svećeničkog reda – a to su đakoni, prezbiteri i biskupi – papa ima prvenstvo. Stoga se naziva veliki svećenik, prvosvećenik ili vrhovni pontifeks Katoličke Crkve (summus pontifex, pontifex maximus). Riječ pontifeks potječe iz latinskog i u hrvatskom se upotrebljava s prilagođenim –ks na dočetku riječi. Nepotrebno je i nepravilno umjesto tog oblika upotrebljavati englesku izvedenicu pontiff.
Prvi i posljednji
Prvi među jednakima (lat. primus inter pares) izraz je kojim se retorički nastoji umanjiti važnost i utjecaj visokog položaja. Ne upotrebljava se isključivo za papu, koji tim riječima obično označuje važnost ostalih biskupa u upravljanju Crkvom, nego i za druge visokodostojanstvenike, npr. za predsjednika vlade. Upotrebljavao ga je rimski car Oktavijan August kako bi umanjio važnost apsolutističkog vlastodršca u ranom carstvu.
U znak poniznosti visokog položaja Crkve, papa sam za sebe često upotrebljava i izraz sluga slugu Božjih (lat. servus servorum Dei). Zamisao potječe od sv. Augustina. On je u Ispovijestima svoju majku Moniku nazvao službenicom slugu Tvojih. U popis papinskih
titula uveo ga je papa Grgur I. Veliki potkraj 6. stoljeća kao protest protiv toga što je carigradski patrijarh preuzeo titulu ekumenski u značenju općeg poglavara.
Pontifikalno ime
Čini se da je prvi papa koji je uzeo drugo papinsko ime bio Ivan II. (6. st.). Ne zna se je li to bilo zato što je nastojao nastaviti djelovanje Ivana I. U novijoj povijesti, pape su često birali imena tako da naznače na koje se prethodnike pozivaju. Prvi koji je uzeo dva imena bio je kardinal Albino Luciani – 1978. papa Ivan Pavao I. Uzeo je imena papa Ivana XIII., koji je započeo reformski II. vatikanski sabor, i Pavla VI., koji ga je zaključio.
Budući da je veoma brzo umro, sljedeći je izabrani kardinal Karol Wojtiła preuzeo njegovo ime i bio kao Ivan Pavao II. na čelu Katoličke Crkve više od 26 godina. Sam je Ivan Pavao II. rekao kako si je nadjenuo to ime u čast prethodniku i jer je dobro nastaviti koncilske reforme. No, njegov kritičar Hans Küng koji mu je spočitavao konzervativnost, nazvao ga je papa Pio XIII. po pretkoncilskim papama Piju XI. i XII.
Naravno, razlozi za odabir imena mogu biti i drukčiji. Tako je Mario Jorge Bergoglio uzeo ime koje prije nije nosio ni jedan papa. Želeći istaknuti svoje nastojanje da se djelovanje Crkve širi na one koji su na rubu društva, kao što je to činio sv. Franjo Asiški, uzeo je po njemu papinsko ime Franjo. Svaki papa može zadržati svoje ime ili uzeti neko drugo. Od 1555. svi su pape uzimali novo ime počinjući novu službu.
Formalno, novi papa može izabrati bilo koje ime ili imena koja želi. No običajno je nepisano pravilo da je jedno ime nedodirljivo, Petar. Naime, i sv. Petar bio je papa pod imenom različitim od svojeg svjetovnog – Šimun Ivanov. Njemu je ime Petar, što na grčkom znači stijena, nadjenuo Isus. Odatle svaki sljedeći papa smije posegnuti za promjenom imena, ali ne uzima to ime.
POGLEDAJTE VIDEO: Zadnja vožnja papamobilom, pa hvala i zbogom. Dirljivi kraj pontifikata Pape Franje
