"Uostalom, rat je rat", razmišlja Paul Bäumer, 20-godišnji protagonist romana "Sve je tiho na zapadnom frontu". Upravo je nožem izbo francuskog vojnika koji se strmoglavio na njega na blatnim bojištima Prvog svjetskog rata.
Bäumer se dobrovoljno prijavio da se bori za Kaisera i domovinu, ali ništa ga nije moglo pripremiti za realnost rata. Gledajući mladog Francuza kako se grči dok polako podliježe ozljedama, pun očajničkog žaljenja, Bäumer govori mrtvom vojniku: "Vidim da si čovjek poput mene." Ali, pitaju suborci, što je mogao učiniti? Ubijanje neprijatelja je ono po što su došli. Bäumer se slaže: "Uostalom, rat je rat."
Njemački pisac romana, Erich Maria Remarque, svoje je djelo pisao kao veteran Prvog svjetskog rata. Roman je proizvod svog vremena - pisan za generaciju Nijemaca koji su se osjećali kao da su poslani do pakla i natrag - nizašto.
Koncept rata kao apstraktne patnje
Gotovo stoljeće kasnije, ova knjiga se i dalje čita u njemačkim školama, prevedena je na 50 jezika i prodana u oko 20 milijuna primjeraka diljem svijeta. I dok je roman doživio čak dvije američke ekranizacije (1930. i 1979.), u Njemačkoj je toliko cijenjen da ga se nijedan redatelj nije usudio dotaknuti sve do kraja prošle godine, piše povjesničarka i novinarka Katja Hoyer za Foreign Affairs.
Netflixova adaptacija redatelja Edwarda Bergera iz 2022., nominirana za devet Oscara i 14 Bafta nagrada, mogla bi postati najnagrađivaniji njemački film svih vremena. Jednako antiratnog pogleda kao i knjiga, dolazi u vrijeme kada se njemački tenkovi raspoređuju na europskom tlu po prvi put nakon Drugog svjetskog rata, ali ovoga puta u mirovnoj ulozi.
Između Remarqueova romana i Bergerove adaptacije prošle su 93 godine. Dva djela stvorena su u vrlo različitim svjetovima: Remarqueov, pun sirove traume uzrokovane totalnim ratom i porazom, a Bergerov, mjesto relativnog mira i blagostanja.
Ipak, koncept rata kao apstraktne patnje opstao je u Njemačkoj. U kolektivnom sjećanju, riječi glavnog junaka Bäumera zvuče istinito kao i uvijek: rat je rat, bez obzira na kontekst, svrhu ili sudionike. Više sile sukobljavaju ljude protiv ljudi i malo mare za utjecaj na njih.
Njemačka: Drugačiji pogled na rat
Iako uzaludnost rata nipošto nije isključivo njemački koncept, malo drugih naroda daje mu središnje mjesto u obilježavanju oružanih sukoba. U Britaniji, Dan sjećanja ističe one koji su žrtvovali svoje živote, a mnogi ljudi širom zemlje koriste godišnjicu primirja koje je okončalo borbe u Prvom svjetskom ratu kako bi se svečano zakleli: "Sjećat ćemo ih se".
U SAD-u, Dan veterana podsjeća na Prvi svjetski rat. Predsjednik Woodrow Wilson postavio je ton na prvom ratu 1919., kada je rekao da će uvijek biti "ispunjen svečanim ponosom na herojstvo onih koji su umrli u službi zemlje i zahvalnošću za pobjedu".
U Rusiji, gdje Drugi svjetski rat zauzima središnje mjesto u kolektivnom sjećanju na sukob. Dan pobjede obilježava se 9. svibnja s referencama na žrtvu u svojoj srži.
Ni jedan od ovih naroda ne smatra uzaludnim ratove koje su vodili niti žrtvama pojedince koji su u njima sudjelovali.
I dok druge nacije govore o dužnosti, herojstvu i žrtvi, njemačka povijest otežala je tako pozitivno obilježavanje rata. Slavoluk pobjede u srcu Berlina nema spomenik, nema grobnice Neznanog vojnika, već 19.000 kvadratnih metara spomenika ubijenim Židovima Europe. Dana 8. svibnja 2020., na 75. godišnjicu Dana VE (poznatog kao Dan oslobođenja u Njemačkoj), Brandenburška vrata, ikona Berlina, bila su osvijetljena porukom "hvala" na ruskom, engleskom, francuskom i njemačkom jeziku.
Njemačka je do danas jako svjesna patnje koju su dva svjetska rata prouzročila milijunima ljudi u Europi i šire. Tamo gdje pobjedničke sile vide svrhu u patnji, većina Nijemaca vidi samo besmisleni pokolj i krivnju.
'Nikad više'
Berger je odlučio režirati njemačku filmsku adaptaciju "Sve je tiho na zapadnom frontu" kako bi uhvatio ovu nacionalnu traumu. Američki i britanski ratni filmovi, kaže on, "nikada ne prikazuju moju perspektivu, perspektivu koju imam kao Nijemac. Ne ona Amerika, koja je spasila Europu od fašizma, ili Engleska, koja je protiv svoje volje napadnuta i uvučena u rat . . . Kod nas je upravo suprotno. U našoj nacionalnoj psihi ne postoji ništa osim krivnje, užasa, terora i uništenja".
Iako se danas mali broj Nijemaca sjeća sveopćeg sukoba, Bäumerove riječi još uvijek odzvanjaju dok opisuje rat kao "očaj, smrt, strah i glupu površnost bačenu u ponor tuge. Vidim kako su narodi postavljeni jedni protiv drugih i u tišini, nesvjesno, glupo, poslušno, nevino ubijaju jedni druge".
Međutim, kolektivno uvjerenje Njemačke - da je oružani sukob sam po sebi uzaludan - rat u Ukrajini ozbiljno je stavio na kušnju. Nekoliko dana prije ruske invazije na Ukrajinu, njemačka ministrica vanjskih poslova, Annalena Baerbock, još je uvijek branila nevoljkost svoje zemlje da pomogne Ukrajini u obrani: "Naša odgovornost nakon Drugog svjetskog rata bila je da iz Njemačke više nikada neće biti rata, i nikad više neće biti genocida." Nikad više.
Javno pismo protiv podrške Ukrajini
Ali otkad je Baerbock izgovorila te riječi, Njemačka ne samo da je najavila ulaganje u vojsku od 100 milijardi eura, već je - doduše, nevoljko - poslala značajnu pomoć i oružje Ukrajini - tenkove Leopard 2 - nešto od čega mnoge Nijemce prolazi jeza.
Pod zastavom općeg pacifizma, mnogi njemački intelektualci usprotivili su se podršci Ukrajini. Feministički časopis Emma objavio je otvoreno pismo kancelaru Olafu Scholzu, pozivajući ga da ne isporučuje oružje jer to nosi "rizik od trećeg svjetskog rata". U pismu se ukazuje na "razinu razaranja i ljudske patnje među ukrajinskim civilnim stanovništvom" kao razlog da se tim ljudima ne pomogne u obrani. Poput Bäumera, današnji njemački pacifisti vide rat samo kao besmislenu patnju bez svrhe. "Dok su učili da je dužnost prema domovini najveća stvar", razmišlja Remarqueov junak, "mi smo već znali da je smrtna muka jača."
Otvoreno pismo potpisali su deseci javnih osoba, među kojima su glumci, pisci, akademici i političari. Do danas ga je podržalo gotovo pola milijuna potpisa šire javnosti. Stoga, možda ne iznenađuje da Remarqueov antiratni roman ponovno privlači pažnju. Dok je Berger rekao da, kada je režirao svoju filmsku adaptaciju, "nije mogao predvidjeti što će se sada događati u Europi, dok je rat u tijeku", osjeća da "tema nikada ne zastarjeva…sada je pravo vrijeme za prikazivanje ovog filma".
Neselektivni pacifizam
U Remarqueovo vrijeme 1920-ih, mnogi njemački intelektualci također su na sukob Prvog svjetskog rata reagirali odbacivanjem svih ratova. Za razliku od pobjedničkih sila, njima je bilo teško pronaći smisao u golemim žrtvama koje su podnijeli.
Njemačka je 1914. bila ponosna i napredna europska sila, unatoč naslijeđenim manama poluautokratske države s golemom društvenom nejednakošću. Četiri godine kasnije, više od 2 milijuna Nijemaca poginulo je na ratištima u Europi, dok se drugih 2,7 milijuna vratilo kući s psihičkim i fizičkim ožiljcima. Moćno gospodarstvo zemlje se iscrpilo, monarhija je pala, a ponos je bio povrijeđen.
Žene, poput umjetnice Käthe Kollwitz, nisu mogle shvatiti čemu je to služilo. Kollwitz je, unatoč protivljenju supruga, dopustila svom sinu tinejdžeru Peteru da se prijavi. Na zapadnu frontu otišao je 12. listopada 1914. s majčinim darovima u torbi: džepnom šahovskom garniturom i otrcanom kopijom Goetheova Fausta. Obitelj je u znak počasti sa svog prozora objesila bijelo-crvene boje Njemačkog Carstva. Jedanaest dana kasnije, Peter je ubijen u rovu u Belgiji. Kollwitz je utonula u depresiju i njezina umjetnost se počela vrtjeti oko užasa rata.
Podržavala je pacifističke kampanje djelima kao što su njezina kolekcija drvoreza Rat i par kipova pod nazivom Ožalošćeni roditelji, koji stoje na njemačkom ratnom groblju Vladslo u Belgiji gdje je Peter pokopan. Godine 1924. Kollwitz je dizajnirala plakat za masovne prosvjede održane na 10. godišnjicu početka Prvog svjetskog rata. Njezina poruka odražavala je mantru koja se u Njemačkoj održala do danas: "Nikad više rat".
Tijekom međuratnog razdoblja, stajališta Kollwitza i njezinih kolega pacifista nisu bila neosporna. Mnogi Nijemci, osobito veterani, teško su se pomirili s idejom da je sav njihov trud trebao biti uzaludan. Rukopis "Sve je tiho na zapadnom frontu" odbio je S Fischer Verlag, jedan od najprestižnijih njemačkih izdavača, a Ullstein, koji ga je objavio 1929., učinio je to tek nakon što je Remarque ublažio svoje antiratne poruke nakon kritika nekoliko ratnih veterana koji su pročitali prvi nacrt.
Pijuni u igri Hladnog rata
Pruski državni parlament naredio je 1931. uklanjanje knjige iz školskih knjižnica. Nacisti su je javno palili 1933., zajedno s drugom literaturom. Djelomično je to bilo radi straha. Remarqueova knjiga je do lipnja 1930. već bila prodana u milijun primjeraka s porukom koja je bila u suprotnosti s planovima Adolfa Hitlera za novi europski rat.
Ako je neselektivni pacifizam još uvijek bio kontroverzno gledište u međuratnoj Njemačkoj, Drugi svjetski rat pretvorio ga je u nacionalnu dogmu. "Nikad više!" postalo temeljno načelo obiju njemačkih poslijeratnih država. "Sve je tiho na zapadnom frontu" čitao se u istočnonjemačkim i zapadnonjemačkim školama, dok je učenicima u obje zemlje prikazana utjecajna filmska adaptacija iz 1930-ih koju je režirao Lewis Milestone.
U usporedbi s užasima Prvog svjetskog rata, koji se većinom odvijao na stranim ratištima i lako se mogao mitologizirati, Hitlerov je rat na njemačko tlo donio bombe, trupe i nasilje. Civili su na svoje oči vidjeli realnost rata. Iako je većina zbog toga zazirala od ponovnog naoružavanja, njihove su vlade brzo postale pijuni u igri hladnog rata u kojoj su imale ograničen manevarski prostor.
Zapadna Njemačka pridružila se NATO savezu 1955. godine, a Istočna Njemačka njegovom komunističkom dvojniku - Varšavskom paktu. Obje države ponovno su uvele vojni rok za muškarce. tri godine nakon formiranja vojnih saveza, u ožujku 1958., parlament Zapadne Njemačke sklopio je sporazum o "nuklearnom dijeljenju" kao NATO partner. Piloti novoformiranih oružanih snaga, Bundeswehra, bili bi obučeni za isporuku američkih nuklearnih bombi - svega 13 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Mnoge Nijemce to je zgrozilo. Tijekom proljeća 1958. na ulice je izašlo 1,5 milijuna ljudi koji su prosvjedovali protiv te odluke. Pacifizam je još bio na životu.
Ali, ni jedna njemačka država nije imala mogućnost prigovora savjesti u Hladnom ratu, u kojem je ravnoteža oružja (uključujući nuklearno oružje) bila jamac mira. SAD je u Zapadnoj Njemačkoj izgradio nuklearni arsenal koji bi dosegao procijenjenih 5000 komada oružja. Zauzvrat, Sovjetski Savez je 1979. u Istočnoj Njemačkoj stacionirao rakete SS-20 koje su imale sposobnost uništiti sve NATO baze u Europi.
Dugo očekivani mir
Kad je Bonn odlučio dopustiti NATO-u da povećanje vojnog arsenala u Zapadnoj Njemačkoj, Nijemci i na Istoku i na Zapadu bili su prestravljeni. Eskalacija napetosti koja uključuje taktičko nuklearno oružje pretvorila bi njihove zemlje u pustoš.
Mirovni pokret koji je nastavio rasti tijekom 1960-ih i 1970-ih pretvorio se u najveće prosvjede koje je zemlja vidjela. Samo jednoga dana, 2. listopada 1983., više od milijun ljudi prosvjedovalo je diljem Zapadne Njemačke. Između i oko gradova formirani su ljudski lanci. Činilo se da je cijela zemlja na nogama. "Nikad više rat!" poručivali su radnici, intelektualci pa i vojnici.
Među pacifističkim aktivistima bio je i mladi vatreni, ambiciozni vođa u srednjim dvadesetima, s kovrčavom smeđom kosom i darom za iskričavu retoriku. Olaf Scholz je 1982. godine postao zamjenik vođe Mladih socijalista, krila mladeži Socijaldemokratske stranke, koju danas predstavlja kao njemački kancelar. U svojstvu mladih socijalista putovao je u Istočnu Njemačku kako bi se sastao s izaslanstvima mladih istomišljenika i pisao ljutite članke o "agresivno-imperijalističkoj strategiji NATO-a".
Trenutni Scholzov koalicijski partner, stranka Zelenih, kojoj Baerbock pripada, također vuče korijene iz radikalnog pacifizma tog doba. Kancelar SPD-a, Helmut Schmidt, bio je taj koji je podržao odluku NATO-a da stacionira više projektila u zemlji. S obzirom da nije bilo glavne političke stranke lijevo od SPD-a, nije bilo stvarnog načina da ljudi izraze svoj protest glasanjem. Tako su zabrinutost za okoliš i politički pacifizam u kombinaciji potaknuli formiranje stranke Zelenih 1980. godine.
Kada se Njemačka, desetljeće kasnije, ujedinila, a Sovjetski savez, nedugo nakon toga, raspao, činilo se kao da se njemački san o kraju svih ratova ostvario. Nijemci su izdržali četiri desetljeća na prvoj hladnoratovskoj liniji. Došlo je vrijeme da odlože oružje i žive u miru. Uzastopne njemačke vlade pod Helmutom Kohlom, Gerhardom Schröderom i Angelom Merkel provele su sljedeća tri desetljeća smanjujući proračun za obranu, koji se uglavnom kretao malo iznad 1 posto njemačkog BDP-a.
Ružno buđenje
Kada je 1999. Njemačka ušla u jedan od svojih prvih oružanih sukoba nakon Drugog svjetskog rata, njime je, kao i sada, upravljao SPD sa zelenim ministrom vanjskih poslova Joschkom Fischerom. Pravdajući svoju doprinos NATO-ovoj intervenciji na Kosovu, koju je - s obzirom na naznake etničkog čišćenja - vidio kao humanitarni potez, Fischer je ukazao na konflikt svojstven neupitnom pacifizmu i njemačkoj dogmi: "Nisam samo naučio frazu: nikada više rat. Također sam naučio: nikad više Auschwitz."
Kao i Baerbock danas, Fischer se pojavio kao glasni zagovornik načela pacifizma pred ratom u Europi, unatoč antiratnim korijenima njihove stranke. Međutim, njemačka trauma je duboka. Unatoč raspoređivanju Bundeswehra u Bosni, na Kosovu, u Afganistanu i Maliju, opstala je iluzija da Njemačka više nikada neće biti uključena u rat velikih razmjera. I Schröder i Merkel vjerovali su da se sukobi uvijek mogu riješiti monetarnim i diplomatskim sredstvima, stoga su njemačko gospodarstvo čvrsto vezali za gospodarstvo autokratskih država poput Rusije i Kine.
Upravo je ruska invazija na Ukrajinu probudila Njemačku iz njezinih pacifističkih snova. Dok se mnogi njemački intelektualci i dalje gnušaju ideje o njemačkim tenkovima koji idu u bitku protiv ruskih tenkova, veliki dijelovi javnosti počeli su shvaćati da pacifizam nije uvijek jednak miru. Nedavna istraživanja pokazala su da većina Nijemaca podržava odluku vlade da pošalje tenkove Leopard 2 u Ukrajinu - to uključuje gotovo dvije trećine glasača SPD-a i tri četvrtine onih koji podržavaju nekoć pacifističke Zelene.
Riječi koje još uvijek odzvanjaju
Ali, Njemačku još uvijek čeka dug put prema normalizaciji rasprava oko koncepata kao što su intervencija ili odvraćanje kao i da se ugodno osjećaju u ulozi moći i odgovornosti. Neki su pozvali na ovu promjenu, uključujući i samog Scholza s njegovom najavom Zeitenwende, odnosno prekretnice za zemlju. Ali, dogma 'Nikad više!' postoji i dalje jer neka istraživanja pokazuju sve veći zamor ratom. Siječanjsko istraživanje pokazalo je tako da 43 posto Nijemaca misli da rat u Ukrajini nije problem Njemačke, u usporedbi s njih 32 posto u travnju prošle godine.
Antiratni ideali ostali su svetinja za mnoge Nijemce koji su duboko uznemireni Scholzovom odlukom da odobri slanje tenkova u Ukrajinu. Wolfgang Merkel, politolog koji je ranije bio kritičan prema isporukama oružja Kijevu, smatra taj potez 'strateški i moralno pogrešnim', strahujući da bi on mogao dovesti do eskalacije rata za civile u Ukrajini. Filozofa Svenju Flasspöhlera brine 'nuklearni as' u Putinovom rukavu.
Ruska invazija na Ukrajinu možda je potaknula mnoge Nijemce da drugačije razmišljaju o ratu i prepoznaju da ponekad može biti potrebno braniti teritorij, vrijednosti i načela. Međutim, njemački strah od rata duboko je prisutan i, kao književno srce ovog pacifizma, "Sve je tiho na zapadnom frontu" i dalje se čita i štuje.
Dok se Nijemci počinju boriti s promjenjivim svijetom oko sebe i pokušavaju u njemu pronaći novu ulogu za svoju zemlju, Remarqueove riječi i stoljeće kasnije odzvanjaju u umovima mnogih: 'Uostalom, rat je rat'.
