Nedavno u Beogradu, dok je sunce grijalo, autobusi su se zaustavili ispred Muzeja Jugoslavije, impozantnog bloka iz sredine stoljeća. Ljudi su se polako okupljali, neki su nosili cvijeće, a nekolicina je mahala starom zastavom bivše federacije. Došli su posjetiti mauzolej u kojem se nalazi grob Josipa Broza Tita, utemeljitelja socijalističke Jugoslavije.
Mnogi od posjetitelja muzeja odrasli su u starom sustavu i došli su obilježiti diktatorov rođendan, koji je prije raspada Jugoslavije bio veliki državni praznik. Neki su pripadali krajnje ljevičarskim političkim strankama te nosili su majice i transparente koji su izgledali kao kič. Bila je i nekolicina mlađih ljudi.
Na stepenicama ispred posebne izložbe koja prikazuje Titove godine putem plakata, umjetnina, artefakata i snimljenih sjećanja "običnih ljudi", našao se i 18-godišnji Miloš Tomčić s kapom i šalom "pionira", jugoslavenskog socijalista pokret mladih.
'Svi su se voljeli'
"Htio sam vidjeti sliku tog vremena", rekao je kad ga je novinar Guardiana upitao zašto je došao. "Bilo je to sjajno vrijeme. Svi su se voljeli." Pa pitanje, smatra li se Srbinom ili Jugoslavenom, odgovara bez oklijevanja: "Mama mi je Srpkinja, tata Crnogorac, baka Hrvatica. Zapravo, moja obitelj je iz cijele Jugoslavije."
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, sastavljenu od šest republika – Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije, plus tadašnje autonomne oblasti Kosovo – Tito je osnovao 1945. godine. Cilj federacije bio je ujediniti različite etničke i vjerske skupine u regiji pod sloganom "bratstvo i jedinstvo". Rastući nacionalizam nakon Titove smrti 1980. doveo je do njezina raspada 1992. i krvavih jugoslavenskih ratova 1990-ih, piše Guardian.
Uobičajena priča tijekom tih godina bila je da je Tito gotovo pola stoljeća prisiljavao različite narode da žive zajedno protiv njihovih želja. Ali 30 godina kasnije, postoje oni koji još uvijek gaje duboku naklonost prema zemlji koja više ne postoji i žale zbog njezina raspada.
'Jugonostalgija 'na području bivše federacije
U Srbiji 81 posto ispitanih kaže kako smatraju da je razlaz bio loš za njihovu zemlju. U Bosni, koja je uvijek bila najmultikulturalnija od svih republika, to mišljenje dijeli 77 posto ispitanih. U Sloveniji, koja je bila prva država bivše Jugoslavije koja je ušla u EU i koja se naširoko smatra "najuspješnijom", 45 posto ispitanih još uvijek kaže da je razlaz bio štetan. Ne iznenađuje da samo 10 posto na Kosovu, koje nije imalo punu neovisnost u Jugoslaviji, žali zbog raspada. Guardian ne navodi izvor ovih podataka niti koliki je ovaj postotak u Hrvatskoj.
Sklonost starom sustavu često se naziva i "jugonostalgija". No, Larisa Kutović, politička antropologinja iz Sarajeva, koja proučava postjugoslavenski identitet u Bosni, oprezna je s tim izrazom. "Nostalgija podrazumijeva neku vrstu melankolije ili čežnje", kaže. To se vidi i po nekim restoranima i pansionima u regiji, kao što je poznati Café Tito u Sarajevu, koji svojim kičastim ukrasima predstavlja ružičasti pogled na to doba. Ali Kutović kaže da postoji i pokret mlađih ljudi koji kritičnije gledaju na to razdoblje, ocjenjujući njegove pozitivne i negativne strane.
"Postoji velika zahvalnost za socijalističko razdoblje, a ono je povezano s gospodarskim rastom i golemim poboljšanjima životnog standarda", kaže ona, dodajući da su "neispunjena obećanja" jugoslavenskog projekta blijeda u usporedbi s nacionalizmom i nasiljem koji su uslijedili. Većina država bivše Jugoslavije doživjela je ogroman ekonomski pad nakon ratova i još uvijek pate od visoke razine "odljeva mozgova".
Moćna jugoslavenska putovnica
Bosna i Srbija posebno su pogođene političkim sukobima. Iako su Hrvatska i Slovenija pronašle relativnu stabilnost kao članice EU-a, pregovori drugih zemalja su zastali, ostavljajući sumnju da će do pridruživanja bloku doći.
U tom kontekstu, neki se pitaju može li prošlost sadržavati rješenja za budućnost? Kutović navodi pokrete za radnička prava koji su se u Bosni pojavili u posljednjem desetljeću, a temeljeni su na starom jugoslavenskom socijalističkom modelu radničkog samoorganiziranja. "Taj je sustav bio vrlo specifičan za Jugoslaviju", kaže ona, objašnjavajući njegovu razliku od staljinističkog državnog vlasništva nad industrijom.
Iako je Jugoslavija bila jednostranačka država, postojale su jasne razlike u odnosu na druge zemlje "željezne zavjese". Tito je utemeljio "pokret nesvrstanih" i održavao uravnotežene odnose između Zapada i SSSR-a, a građani Jugoslavije mogli su putovati u obje regije. Snagu stare jugoslavenske putovnice spominju i mnogi posjetitelji Titovog groba, a kojima su sada za ulazak u većinu zemalja potrebne vize.
Gubitak utjecaja u međunarodnoj zajednici
Druga uobičajena tema koju Kutović vidi je gubitak statusa i percepcija da su ljudi iz relativno velike zemlje koja je uživala ugled, sada građani manjih i manje utjecajnih zemalja.
George Peraloc, rođen u Sjevernoj Makedoniji 1989., ali sada s adresom u Bangkoku, kaže: "Kad god moram učiniti nešto birokratsko kao što je otvaranje bankovnog računa ovdje, oni nikada ne mogu pronaći Sjevernu Makedoniju u svom sustavu, ali mogu pronaći Jugoslaviju. Ako mene pitate, još bismo mogli imati koristi od federacije, čak i ako to nije Jugoslavija, jer smo tako mali i beznačajni sami za sebe." On vjeruje da su ti osjećaji uobičajeni među ljudima njegovih godina, koji zapravo nikada nisu živjeli u starom sustavu. "Sva naša infrastruktura je iz tog razdoblja, a sada se raspada", dodaje.
Zbor u Beču
Javljaju se i pokreti koji preispituju antifašističko, antinacionalističko nasljeđe regije, koje su ratovi revidirali ili nastojali izbrisati. Nastali su zborovi koji pjevaju stare partizanske pjesme, kako na Balkanu tako i u dijaspori. U Beču, zbor "29. studeni", nazvan po datumu osnutka Jugoslavije, sastoji se od članova iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Njegov početni cilj bio je osporiti nacionalizam koji je izrastao u dijaspori tijekom i nakon ratova. Jugoslavenski radnički klubovi, gdje su se ljudi prije sastajali kako bi pili kavu, razgovarali i igrali šah, postali su podijeljeni po nacionalnosti.
Članovi zbora odjeveni su u crvene i plave jakne sa zvijezdama koje upućuju na staru jugoslavensku zastavu, ali izbjegavaju pjevati pjesme povezane s komunističkom partijom ili pjesme koje slave Tita. "To je svjesna odluka jer znamo da se događa glorifikacija, što je problematično", kaže dirigentica Jana Dolecki, koja je podrijetlom iz Hrvatske i preselila se u Beč 2013. "Osim toga, zapravo nisu imali dobre pjesme", kaže uz smijeh.
Umjesto toga, članovi pažljivo biraju melodije za koje vjeruju da se mogu primijeniti na trenutne političke borbe kao što su rastući nacionalizam i populizam. "Pokušavamo se držati podalje od povijesnog revizionizma", kaže ona. "Možete ući u ovo slavljenje prošlosti, uvijek govoreći da je bilo bolje, ali ne razmišljajući o tome što 'bolje' zapravo znači."
Zbor je pomogao nekim članovima istražiti osjetljivo razdoblje povijesti. Marko Marković, koji je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Beču, kaže da je njegova obitelj odbijala razgovarati s njim o ratovima dok je bio dijete. "Bilo je to previše komplicirano za razumijevanje sedmogodišnjaka, ili su barem tako mislili", prisjeća se. "Tako sam uvijek imao osjećaj da je povijest mjesta odakle sam došao tabu tema." Kada je pronašao zbor, osjetio je da konačno može "zakrpati neke rupe".
'Dok sam odrastao, Jugoslavija mi se činila kao raj'
Internet također ljudima omogućava da ponovno otkriju aspekte svoje baštine. Nekoliko popularnih Instagram računa uspoređuje namještaj arhitekturu i grafički dizajn tog razdoblja. Peter Korchnak, koji je odrastao u tadašnjoj Čehoslovačkoj, pokrenuo je podcast Remembering Yugoslavia 2020.
"Dok sam odrastao, Jugoslavija mi se činila kao raj", kaže Korchnak, objašnjavajući da bi mnogi ljudi koji bježe od čehoslovačkog režima pobjegli u Jugoslaviju. Disidenti iz drugih komunističkih zemalja, poput Rumunjske iz vremena Ceaușescua, često su činili isto. "Gledali smo nasilni raspad Jugoslavije, dok sam ja svjedočio mirnom raspadu vlastite zemlje", kaže. "Počeo sam tražiti usporedbe i jednostavno sam postao fasciniran time."
Korchnak je bio dirnut emotivnim porukama nekih svojih slušatelja. "Najbolji komentar koji sam čuo je da je to kao javni servis. I mnogi ljudi kažu: "Dugo sam se sramio i pomisliti na riječ Jugoslavija. Neki su rekli da je to čak bilo poput terapije", prepričava.
Korchnaku je frapantna naklonost koju mnogi bivši Jugoslaveni gaje prema svom starom sustavu. "Možda ćete čuti starije ljude (u Češkoj) kako govore: "Oh, tada su stvari bile jeftinije", ali uglavnom su svi krenuli dalje. Ali (u bivšoj Jugoslaviji) to se nekako transformiralo u nešto drugo", kaže.
Ne dijele svi ovo mišljenje
Međutim, neki su kritičniji prema onome što smatraju pretjeranim romantiziranjem tog razdoblja. Obitelj Arnele Išerić je iz Bosne i izbjegla je u SAD, gdje je odrasla tijekom rata.
"Kao dijete imala sam dojam da je (Jugoslavija) bilo najdivnije vrijeme i da je sve bilo skladno. Ali kad sam odrasla, shvatila sam da postoje stvari koje mi se ne sviđaju", kaže. Kao razlog navodi nedostatak LGBT prava i suzbijanje političkih neistomišljenika. No, kaže da se još uvijek može poistovjetiti s "duhom" Jugoslavije.
"Kada putujem u druge dijelove regije, poput Crne Gore ili Hrvatske, uvijek se osjećam kao da se povezujem s ljudima. Govorim njihov jezik i imamo sličnu kulturu."
Kako vrijeme odmiče i kako su mlađi ljudi manje izravno pogođeni traumom rata, neki smatraju da postaje lakše analizirati to razdoblje. "Gotovo svaki dan netko pita može li nas intervjuirati za svoju disertaciju o postjugoslavenskom identitetu", kaže Dolecki, dirigentica zbora.
"Dugo je to bila društveno tabu tema", slaže se kolega Marković. "Ali ova generacija ima luksuz biti dovoljno daleko da nema sve predrasude i traumu koja dolazi s tim. I mislim da će ovo postati veće."
