'Od svih ratnih zločinaca i masovnih ubojica koje sam susreo u 40 godina izvještavanja iz ratnih zona, Ratko Mladić je najgrozniji.
Bolne uspomene iz Sarajeva
Presuda vraća uspomene koje je čak i okorjelom ratnom reporteru teško izbrisati. Groblja djece, jedan od njih imao je ugraviranu nogometnu loptu. Bio je to grob 10-godišnjeg dječaka koji je poginuo u Sarajevu. Dječak koji se igrao s dvojicom prijatelja u olupini jednog automobila, kada ih je pogodila granata. Upoznao sam njegovog tugujućeg oca, sestru i papigu koju su imali za kućnog ljubimca.
Galerija
Dječak je pogođen u ruku. Pogodio ga je srpski snajperist koji je gađao nedaleko od mene. Potrčao sam da mu pomognem. Unajmljenim automobilom sam ga odvezao u obližnju bolnicu. Preživio je, no ja sam se toliko fokusirao na dječakovu muku da sam zaboravio na svoj posao pa nisam snimio tu scenu.
Ubojstava je bilo na sve tri strane: vidio sam srpske i hrvatske žene i djecu, ležali su mrtvi, baš kao u scenama u sukobima u Libanonu, Rumunjskoj, Gazi i slično.
No Mladić se razlikovao od većine drugih ratnih zločinaca koje sam upoznao po tome što uopće nije imao nikakve emocije niti empatiju. Vidio sam to u njegovim hladnim, bezizražajnim plavim očima i njegovoj opsjednutosti žrtvama. Bio je tipični psihopat po svemu, osim po tome što su neki psihopati doista zanimljivi. Primjerice, Idi Amin, ubojica tisuća ljudi u Ugandi, imao je čak i smisla za humor. Ja sam tada bio mladi reporter, prosječne visine, s bradom, a on bivši boksaški šampion u teškoj kategoriji. Dok se rukovao sa mnom prije intervjua 1978., rekao mi je: 'Vidim da se ljudi iz Velike Britanije sve više i više smanjuju, a postaju i sve dlakaviji'.
Zatim me pitao nije li me strah razgovarati s osvajačem britanskog carstva. Da, bilo me strah.
'Zapovjednik bosanskih Srba ne jaše na magarcu!'
No s Mladićem sam se suočio na vrhu planine na kojoj su, prilikom kršenja primirja, on i njegovi naoružani vojnici zarobili bošnjačke borce.
Stajao je s izrazom trijumfa na velikom okruglom licu. Mladić je predavao planinu pored Sarajeva britanskim mirovnim snagama iz postrojbe, donekle ironično nazvane United Nations Protection Force (Unprofor).
Tamo je upravo bila završila bizarna srpska ceremonija na skijalištu na kojem su se 1984. godine održale Zimske olimpijske igre. Mladić mi je tamo dao dugoočekivani intervju u kojem je rekao da će uskoro zauzeti Sarajevo, a zatim je otišao do helikoptera u blizini.
Rekao sam mu da sam mislio da su sve tri strane potpisale sporazum s UN-om u kojem se zabranjuje korištenje bilo kakvih letjelica u ovom ratu. General je u mene buljio svojim bezizražajnim plavim očima, a njegova je vilica postala još veća.
'Zapovjednik bosanskih Srba ne jaše na magarcu!', rekao mi je nekoliko sekundi prije polijetanja.
Mladićeva osobna motivacija za rat
Mladić je teško sakrivao prijezir prema međunarodnim figurama koje su pokušavale spriječiti da rat postane još žešći.
Namjerno je pogrešno izgovarao ime poslanika Europske unije. Bivšeg britanskog ministra vanjskih poslova nazivao je David 'Ovan', umjesto Owen.
Često je strane posjetitelje tjerao da s njim idu vidjeti njegovo selo u Bosni, gdje im je pokazivao mjesta na kojem su pronacistički orijentirani muslimani tijekom Drugog svjetskog rata ubiili 101 člana njegove šire obitelji.
Taj je rat bio duboko osoban, i to na nekoliko načina.
Mladić je služio Jugoslavenskoj vojsci, a istodobno je poznavao mnoge zapovjednike na bošnjačkoj i hrvatskoj strani. Čak im se obraćao i voki tokijima i pitao ih za zdravlje, kako su im žene i djeca, a zatim im je rekao: 'Za 10 minuta ćemo vas poslati do pakla i nazad', ili nešto slično.
Njegov odnos s političkim vođom bosanskih Srba, Radovanom Karadžićem, nije bio jednostavan. Jednom sam ih pitao tko kome daje naredbe. Mladić je rekao da on odgovara Karadžiću, ali da je on zapovjednik borbi u ovom ratu.
Etničko čišćenje
Karadžić je odavao dojam da je borbe smatrao pomalo neukusnima. Jednom sam ga čuo kako je od grupe pijanih srpskih vojnika tražio da zašute jer su pjevali ratne pjesme i pucali iz vojnih vozila u blizini Sarajeva.
Karadžić je bio opsjednut vladavinom turskog Osmanskog carstva. Smatrao je da se ona ponovno nameće i proklinjao Amerikance zbog njihove podrške muslimanima.
Jednog je dana inzistirao da mi novinari letimo s njim helikopterom i vidimo masakr srpskih sela koji su počinili muslimani. Kad smo sletjeli, pronašli smo 28 srpskih tijela. Sve su bili mladi muškarci. Karadžić se tada okrenuo prema kameri i rekao: 'Ako se ovo nastavi, mislim da u Bosni neće ostati mnogo muslimana'.
Tada je etničko čišćenje bilo tmurno obilježje ovog rata.
Rat je službeno završio u studenome 1995. s više od 100.000 poginulih. Godine 2002. je Slobodan Milošević doveden pred sud u Haagu, dok je njegov glavni izvršitelj još uvijek bio na slobodi.
Skrivanje pod zaštitom vojske i države
Išao sam na jednomjesečno putovanje u potrazi za odbjeglim generalom, kojeg su štitili i skrivali bivši generali iz njegove vojske, kao i srpska država.
Naposljetku sam bio u jednoj vili dvokatnici u predgrađu Beograda, uvjeren da se upravo tamo skriva jedan od najtraženijih europskih bjegunaca. Tamo mi je jedna gospođa rekla da često viđa Mladića kako sa psom šeće u parku u blizini vojne baze.
No veliki stražari s voki-tokijima blokirali su mi put i nisu dali da uđem, rekavši da je to diplomatsko vlasništvo. Nakon nekoliko minuta je njegov voki-toki opet zazujao i netko mu je rekao da me pusti unutra, no uz upozorenje da idući put neću biti te sreće.
Nedugo nakon mog posjeta, Mladić je opet nestao, pretpostavljam da ga je i dalje štitila srpska vojska, jer su ga smatrali domoljubom i herojem.
Mladić, kao i mnogi drugi, ovu presudu smatraju primjerom međunarodne zavjere protiv njihove države. U stvarnosti, to je njegova vlastita uznemirena psiha masovnog ubojice koja je toliko otrovna', napisao je Paul Martin za Independent.
