Pierre Nkurunziza je strašan i nedemokratski predsjednik Burundija koji je već ranije optuživan za etničke napetosti. Sve je negativne priče o sebi proglasio lažima. Zastrašivanje medija je profesionalan rad, kaže Aline. Njoj član predsjednikovog tima za komunikacije redovito šalje poruke na Whatsapp, kojima ju upozorava da prestane pisati i izvještavati.
'Poznajem ga, bili smo prijatelji', kaže Aline za sadašnjeg predsjednikovog čovjeka zaduženog za zastrašivanje novinara.
Svakodnevnica u nasilju i zastrašivanju
Otkako je Nkurunziza objavio da će se kandidirati za treći mandat u teravnju 2015., u Burundiju je zavladao kaos, a postojale su i brojne opasnosti od povratka u građanski rat. Predsjednik, njegova stranka i policija optuživani su za provođenje nasilja i zastrašivanja, a svakodnevno su se u toj zemlji događali atentati, mučenja i seksualno nasilje.
U takvoj je atmosferi započeo i rat protiv nezavisnih medija. Nakon neuspjelog atentata u svibnju 2015., Nkurunziza je objavio da se 'novinari bore protiv vlade' i proglasio ih neprijateljima naroda. Novinare se privodilo i ubijalo, redakcije i radijske postaje su često bile zapaljene, a radio signali su bili presiječeni.
Vlada Burundija i oni koji ju podržavaju demantiraju sve to. Kažu da ljudi napuštaju zemlju zbog gladi, a ne zbog etničke napetosti ili nasilja. Također kažu da izvješća o seksualnom nasilju i kršenju ljudskih prava nisu točna, već da su organizacije poput UNHCR-a i Human Rights Watcha sve izmislile. U veljači ove godine održani su i prosvjedi u ime toga, a sve su nazvali - lažnim vijestima.
'Nastavljaju lagati i govore da su to lažne vijesti i da se ništa od toga zapravo ne događa', kaže Aline koja je utočište potražila u susjednoj Ruandi.
'Upravo zbog toga moram nastaviti raditi svoj posao, kako bih svima rekla istinu', nastavlja.
'Tajno izvještavamo o surovoj stvarnosti'
Aline sada vodi jedan kafić u muslimanskoj četvrti Kigalija. Radi to s dvije bivše kolegice, Chanise i Jeanette. Po danu služe goste, a po noći se prisjećaju svojih starih života.
Tri žene u dvadesetim godinama dio su tajne mreže koja se zove Humura Burundi. Ona djeluje ispod predsjednikova radara. Na taj način izvještavaju o svemu što se tamo događa: nasilju nad ženama od strane 'sigurnosnih snaga', ali i o nestancima novinara.
Njihove izvještaje čita velik broj stanovnika Burundija koji su prognani i sada se nalaze u izbjegličkim kampovima, ali i oni koji još uvijek žive u toj zemlji, ali protive se Nkurunzizi.
Prognani novinari te mreže prate sve što se u Burundiju događa i koriste društvene mreže poput Facebooka, Twittera, SpundClouda i Whatsappa za dijeljenje svojih priča. Pišu, naravno, pod pseudonimima kako bi zaštitili sebe i svoje obitelji.
'Radimo naše priče u tajnosti. To je jedini način na koji možemo izvještavati o onome što se zbilja događa, a da nas pritom ne ubiju', priča Jeanette.
Vladi se nije svidjelo objektivno izvještavanje
Rat protiv 'lažnih vijesti' i nepotvrđenih glasina postala je fokus političara i medija diljem svijeta. No u Burundiju to nije novost, već nešto što se u toj zemlji događa već desetljećima.
Nakon 12-godišnjeg građanskog rata, borba protiv medija pokrenula je mnogo nasilja. U kasnim 1990-ima uspostavljeno je nekoliko radijskih postaja koje su trebale pomoći u oporavku zemlje. Zaposlili su novinare koji su bili pripadnici Hutu i Tutsi naroda, sve kako bi došlo do pomirenja.
Rezultat toga bio je nezavisni i vitalni sektor elektronskih vijesti u Africi. Prije no što su pobjegle, ove su tri žene radile za Radio Publique Africaine gdje su izvještavale o korupciji, financijskim skandalima i kršenju ljudskih prava, kao i seksualnom nasilju nad ženama.
'Na toj smo radijskoj postaji govorili ono što se nije svidjelo vladi. Nama je to bio drugi dom', priča Chanine.
Kada je ta radijska postaja zapaljena tijekom političkog nasilja u svibnju 2015., novinari su svjedočili ponovnom kaosu i etničkoj propagandi. Sad vlada njihove izvještaje proglašava 'lažnim vijestima'.
Iako su neki nezavisni novinari ostali u zemlji, oni su konstantno pod nadzorom i stalnom prijetnjom. Ostali nemaju više nikakvih prihoda i čak su završili u izbjegličkim kampovima u susjednim zemljama.
'Kad vidite vojnika ili policajca, srce vam brže kuca. Tada pomislim da je ovo trenutak u kojem ću umrijeti. Ako vas netko pronađe i istuče, a vi preživite, zahvalni ste', priča Aline o svakodnevnici novinara u Burundiju.
'Kad odvedu ljude, znate da ih više nikada nećete vidjeti', zaključila je Aline.
