Ali sprečava ga samo misao da oni to nikad neće shvatiti. Veći dio teksta o tome što političari nikad neće shvatiti o siromaštvu uspio je napisati bez psovki.
4. Biti siromašan i biti nezaposlen nije jedno te isto
Dva republikanca proslavila su se ne tako davno izjavama kojima su lijenost izjednačili sa siromaštvom. Newt Gingrich kazao je da "stvarno siromašna djeca u stvarno siromašnim četvrtima nemaju radne navike jer oko njih nitko ne radi". Mitt Romney se požalio da 47 posto Amerikanaca nikad neće glasati za njega jer imaju prava na beneficije, ne rade i ovisni su o proračunu. Ta je snimka obišla svijet.
Autor dolazi do zaključka da mišljenje o tome da siromašni po cijeli dan leže, gledaju TV i uživaju u "besplatnom novcu" proizlazi iz činjenice da nitko od njih ne poznaje siromašne ljude.
"Ti ljudi postoje – upoznao sam ih. Pio sam njihovo pivo i izbjegavao žohare u njihovim dnevnim sobama. U jednom su trenutku moji roditelji bili ti ljudi. I od svih tih siromašnih ljudi koje sam poznavao, a poznavao sam puno njih, sreo sam jako malo onih koji su fizički i psihički sposobni, a da nisu poduzeli bar nešto kako bi zaradili novac", navodi u tekstu, "od šišanja trave i lopatanja snijega, do sviranja gitare penisom na ulici".
Svima koji misle da je siromaštvo gledanje repriza i čekanje na socijalnu pomoć poručuje da prema službenim podacima čak 91 posto pomoći vlade ide starijim osobama, osobama s invaliditetom i kućanstvima u kojima ljudi rade.
3. Siromašni nisu pijavice bez mozga
Za ilustraciju ove teze koristi se izjavom još jednog republikanca, guvernera Andrea Bauera, kojeg smatra ne samo ekstremnim nego i ludim:
"Moja majka nije bila visokoobrazovana žena, ali mi je kao malom djetetu rekla da prestanem hraniti životinje lutalice. Znate zašto? Zato što se razmnožavaju. Vi samo podupirete problem ako životinju ili čovjeka snabdijevate hranom. Oni će imati potomstvo, pogotovo oni koji ne misle ni o čemu dugoročnijem od toga. I zato morate prekinuti to ponašanje. Oni ne znaju bolje."
Nadalje, državni odvjetnik iz Nebraske Jon Bruning usporedio je primatelje pomoći s rakunima koji su jeli kukce s raspadnutih tijela štakora na trasi ceste koja je u izgradnji! Naime, biolozi su pokušavali spasiti, odnosno prikupiti tu ugroženu vrstu kukaca na način da su im na trasama buduće ceste ostavljali vjedra napunjena truplima štakora. No, dolazili bi rakuni i pojeli ih.
"Nisu oni glupi. Oni će izabrati lakši način (da se nahrane), baš kao i primatelji socijalne pomoći diljem Amerike koje ne potičemo da rade", rekao je Bruning.
Najviše mu smeta ne ignorancija tih političara, nego doživljavanje siromašnih kao onih "koji blebeću i neprestano traže rupe u zakonu koje bi im omogućile da rade što je manje moguće".
Pita se je li lakši način završiti fakultet i onda prihvatiti bilo koji posao zbog "luksuza čistog preživljavanja", budući da je 46 posto siromašnih među mladima do 26. godine upisalo fakultet, ili prihvaćanje državne pomoći kako bi se izbjegla granica koja dijeli beskućništvo od pothranjenosti. Ako i postoje ljudi koji se nakon podizanja državne pomoći vraćaju na spavanje, on poznaje "daleko više ljudi koji ne žele primati pomoć i trude se da od nje pobjegnu".
"Neki uspiju, neki ne, ali to sigurno nije zbog truda."
2. Siromašni nisu podivljali ovisnici o drogama
"Ako imate dovoljno novca za drogu, ne treba vam državna pomoć. Ne želim da se novac poreznih obveznika troši na drogu", kazao je političar iz Kolorada Jerry Sonnenberg dok je promovirao zakon kojim se propisuje da se primatelji socijalne pomoći moraju testirati na droge. To je u konačnici proglašeno protuustavnim jer bi se ljude za koje postoji opravdana sumnja prisiljavalo na testiranja, međutim činilo se kao dobra ideja jer zaista ne postoji gore bačen novac od onoga kojim se kupi crack. A onda su došli i prvi rezultati ispitivanja.
"U Arizoni je od 87.000 testiranih samo jedan bio pozitivan. Na Floridi su rezultati bili jednako poražavajući – od 51.000 samo 21 je osoba bila pozitivna na droge", navodi on. Umjesto uštede u proračunu, novac iz proračuna bačen je na ova testiranja, no ono što je posebno bezosjećajno kod ovih testiranja je činjenica da bi se zanemarilo da možda netko od tih ovisnika na socijalnoj pomoći ima djecu i da tu djecu guraju još dublje u siromaštvo, zaključuje.
1. Nemate sućuti za siromašne zato što nikad niste iskusili siromaštvo
Za početak je predstavio infografiku objavljenu u Wall Street Journalu o tome koliko će porez na dohodak biti bolan za Amerikance. To ga je natjeralo da psuje.
"Grafika pokriva svaki mogući scenarij koji WSJ može pojmiti – od samohrane majke koja zarađuje samo 260.000 dolara godišnje do umirovljenog para koji se provlači s fiksnim primanjima od 180.000 dolara. Čitanje ovog je*eno glupog prikaza je isto kao da očima brišem vlastitu guzicu. Ako pogledate tu hrpu govana i ne vidite što je pogrešno, živite u prokleto drugačijem svemiru od nas ostalih", napisao je.
Drugi primjer je članica Kongresa Linda Sanchez, koja je opisala svoju borbu "od prvog do prvog" s plaćom od 174.000 dolara jer mora plaćati obveze za više nekretnina.
"Iako je jedna od najmanje bogatih članova Kongresa, i dalje zarađuje tri i pol puta više od prosječnog američkog kućanstva i 16 puta više od najimućnijih među onima koji su ispod granice siromaštva. Zato se postavlja pitanje, kako ona uopće može sebe smatrati siromašnom? Zato što je 174.000 godišnje siromaštvo za – člana Kongresa. Oni nemaju nikakvu predstavu o tome kakav je život radnim ljudima, a kamoli primateljima socijalne pomoći. Iako mogu shvatiti iznos koji se veže uz prihode, oni ne mogu shvatiti kako oni žive jer oni tako nikad nisu živjeli niti će ikad živjeti", navodi John Cheese. Kongresmeni se druže s bogatim donorima, poslovnim ljudima i zvijezdama, tako da se Linda Sanchez uklapa u njihovu predodžbu bijede – 174.000 dolara bez prihoda sa strane.
"I to čak nije njihova krivica – vama i meni mogu ispričati horor o životu u osiromašenim područjima u Africi, gdje naprimjer svaka osoba koja je fizički sposobna mora prekinuti posao ili školu da bi nekoliko sati kilometrima vukla vjedro s blatnjavom i parazitima zaraženom vodom, teško oko 35 kilograma", piše. Nijedan aktivist ne može shvatiti kakav je to život, a u najboljem slučaju netko od nas će im donirati nešto novca.
"Ali čim se okrenem, čut ću nekakvu glupu je*** pi*** poput Johna Fleminga, koji kaže da mu od 6,3 milijuna zarade ostaje samo 600.000 dolara. I onda nastavlja mlatiti svojim glupim bogatim usnama da bi rekao da dok nahrani obitelj, njemu ostaje samo 400.000", piše Cheese zaključujući da citiranje brojki takvim ljudima ništa ne znači jer te su im brojke ionako dostupne, ali jednostavno ne dopiru ispod njihovih lubanja:
"Odbit će im se o glavu samo zbog one priče koje su čuli o tipu koji je primao socijalnu pomoć, a posjeduje iPhone i plazmu TV, te one priče o tipu koji je prosjaku dao novac i onda ga poslije vidio kako vozi Cadillac. I, kvragu, misle oni, to mora biti to, jer ako nije, onda to znači da se dobronamjerni ljudi mogu po cijele dane ubijati od posla i da svejedno padnu u tu provaliju. A to ne može biti moguće, je l' tako? 'Brzo! Nađite mi sliku siromašnog čovjeka koji kuponima za hranu kupuje jastoga tako da se mogu ponovno uvjeriti da ovaj sustav funkcionira!' O, je*ite se. Eto, uspio sam napisati većinu bez psovki. Poližite mi šu*ak!"
