Već 10 dana cijela Hrvatska priča o fenomenu Thompson. Što pola milijuna ljudi ima zajedničko? Zašto ga mladi toliko obožavaju? Je li to znak pobune ili politička poruka? Jesu li mu zabrane koncerata i kontroverze povećale popularnost? O ovim pitanjima u RTL Direktu Mojmira Pastorčić razgovarala je sa sociologom Draganom Bagićem.
Je li Vas iznenadilo da Thompson može prodati pola milijuna karata?
Pa zapravo ne. Malo se čudim iznenađenosti cijele nacije. Mislim da je svatko tko je pratio neke indikatore u zadnjih 20, 30 godina mogao lako zaključiti da Thompson ima jako veliku bazu obožavatelja ako pogledate broj pregleda njegovih spotova na YouTubeu i broj streaminga na streaming servisima. Ako ste bili na bilo kojoj svadbi, krstitkama, ili bilo kojem masovnom okupljanju, uvijek se na kraju dođe do Thompsonovih pjesama. Svi ih znaju, svi ih pjevaju. Vidjeli smo i neke primjere političara s lijevog spektra koji su uhvaćeni da pjevaju Thompsonove pjesme.
Razgovarala sam nedavno i s bivšim predsjednikom SDP -a koji kaže da Thompson ima lijepa pjesme...
Njegova popularnost masovna je činjenica i ovo je samo materijalizacija ili možemo reći monetizacija te njegove masovne popularnosti.
Što vezuje tih 500 tisuća ljudi? Je li to glazbeni ukus, politička opredijeljenost, domoljublje? Što oni imaju zajedničko?
Pa rekao bih da tu imamo dvije neke osnovne skupine te publike. Prva je i najveća, vjerojatno ona koja je zapravo mobilizirana samim pozitivnim emocijama koje na neki način vezuju uz njegove domoljubne pjesme. Naprosto, u Hrvatskoj zadnjih 35 godina jedini kolektivni identitet, jedina kolektivna emocija s kojom se može poistovjetiti velika većina građana jest to domoljublje i taj nacionalni identitet. I naprosto je to emocija koju svi razumiju, a koju svi lako mogu podijeliti. A Thompson je jedini koji još na sceni može mobilizirati I kreativno obraditi tu emociju. Ja volim reći da on ima neku vrstu monopola na kreativnu obradu domoljublja.
Postoje razni drugi akteri i u kulturi, pa i u politici koji pokušavaju koristiti to, ali su bitno neuspješniji od Thompsona. Tako da ja bih rekao da su najveći dio te publike, naprosto, ljudi koji se tamo dobro osjećaju, koji imaju pozitivne emocije i koji će to neko zajedništvo oko tih njegovih, prije svega ja bih rekao onih, politički nekontroverznih, relativno čistih domoljubnih pjesama.
Malo je drugih prilika gdje vi možete osjetiti tu emociju, biti u takvoj atmosferi i to je zasigurno pokretač za najveći broj. Međutim, postoji jedna druga skupina koja je zapravo vjerojatno primarno mobilizirana političkim konotacijama nekih njegovih pjesama. To su onda oni koji najčešće dolaze na takve koncerte sa nekim nepoćudnim obilježjima, s insignijama vezanim uz NDH, ali oni su manji dio te publike. Često taj mlađi dio te publike, koji zapravo kroz tu priliku i te događaje iskazuju neku vrstu bunta.
U jednom periodu su mu bili zabranjeni koncerti u raznim gradovima, u Europi. Uvijek se govorilo zapravo o povezanosti s tim ustaškim obilježjima. To se problematizirao. Koliko su mu zapravo možda te kontroverze na neki način povećale popularnost?
Sasvim sigurno jesu. Kontroverze koje izaziva, te različite političke konotacije koje se vezuju i onda pogotovo reakcije na njih su nešto što povećava njegovu popularnost, ali i povećava posebno atraktivnost tih događaja za one koji ih koriste za neku vrstu neprimjerenih političkih poruka. Dakle, negativne reakcije, zabrane, negativna stigmatizacija svega vezanog uz Thompsona, njegovog cjelokupnog opusa pa i tih relativno čistih domoljubnih pjesama, je ono što onda omogućava i otvara prostor za, rekao bih, zloupotrebu tih događaja i njegovih koncerata.
Svakako vidimo da su mladi njegova publika. I imam osjećaj da se u mnogo pjesama baš obraća mladima. Ovaj hit koji je zadnji bio, pjesma 'Ako ne znaš što je bilo' kaže: Ti si rođen u vrijeme slobode. On baš cilja na mlade?
Mladi su inače oni koji trebaju jače emocije, oni koji traže identitet i kojima su ti onda kolektivni identiteti, bili oni domoljubni, nacionalni ili neki regionalni, bili vezani uz sportske klubove, navijačke skupine. Mladim ljudima treba ta vrsta identifikacije i oni je aktivno traže i što će pronaći ovisi o ponudi. Thomson je naprosto tu ponuđen, lako dostupan i onda se zapravo najviše mladi s tim identificira, a njegov marketinški tim očito to dobro prepoznaje i koristi u samom pjesmama i marketingu i svemu drugom.
Što vam- što to nama, zapravo, govori o ovom političkom trenutku? Neki kažu da se zapravo ovoliki odaziv može tumačiti na neki način kao politička poruka.
Ne mislim da se radi o bilo kakvoj političkoj poruci. Ne vidim neki kontekstualni okvir u kojem bi sad baš taj događaj, gdje bi baš veliki broj ljudi imao potrebu se mobilizirati oko toga. Ono što treba reći jest da neke Thompsonove pjesme iskazuju jednu emociju koja je prisutna na dijelu političkog hrvatskog spektra, na ovom desnom dijelu političkog spektra. Ja to nazivam jednim razočaranim domoljubljem. Thompson dosta uspješno artikulira tu emociju koju pokušavaju preuzeti i neki desni političari. Samo to rade manje uspješno i imamo na tom dijelu desnog spektra puno onih koji dijele tu emociju i zapravo Thompson uspješno koketira s njom. Ali ne mislim da je ona na neki način sada glavni pokretač ovog okupljanja. Da to nije tako, vidimo iz činjenice da sada i u Vladi imamo desnu stranku Domovinski pokret. Dakle, naprosto taj politički kontekst nam ne daje argument da na bilo koji način ovakvu masovnost tumačimo iz te perspektive.
Kad imamo ovu masovnost, možemo li zamisliti, recimo, da se Thompson politički angažira? Bi li ovo značilo da bi imao i dobar uspjeh kad ima ovakvu sljedbu?
Ne. Činjenica je da je on na neki način i kreira određene poruke ništa ne znači da bi ljudi na bilo kojim izborima personaliziranim, a pogotovo nepersonaliziranim stranačkim, odlučili se za njega dati glas jer politički angažman je puno širi i drugačiji od ovog estradnog glazbenog.
On je zapravo ušao u mainstream. 'Lijepa li si' je na neki način neslužbena hrvatska himna. Pjeva ju premijer Plenković, pjevaju je hadezeovci. Thompson pjeva na dočecima rukometaša. On je mainstream, tu više nema zapravo kontroverze?
On je postao mainstream u tom smislu da je ušao u ovu najpovršniju sferu javne slike. Pojavljuje se u mainstream medijima, događajima. Međutim on je bio široko prisutan u javnosti i društvu, prihvaćen od najširih krugova. Samo je postojala neka veza nepisanih okvira, granica u osnovnom nekom medijskom prostoru gdje on na neki način nije mogao proći u onoj mjeri u kojoj je možda on ili njegova publika to željela. Čini mi se zapravo da u zadnjih nekoliko mjeseci se događa promjena u tom dijelu, ispod na nekim širim društvenim razinama mislim da nema neke značajne promjene.
S obzirom na to da smo na nekim koncertima ipak vidjeli i neka ustaška obilježja i neke incidente, postoji li neki ispravan način na koji bi se on prema ovome mogao odgovorno postaviti?
Mislim da da. Mislima da bi veliku uslugu u Hrvatskoj napravio gospodin Thompson kada bi pozvao svoju publiku da ne koristi da kontroverzna obilježja i na taj način bi zapravo maknuo najveći broj kontroverzi i rasprava oko njega. I na taj način bi na kraju i sebi omogućio da uđe u potpunosti u mainstream. Ono što njega drži na tom rubu je upravo ta činjenica da je implicitno dopušteno na njegovim koncertima nositi obilježja koja su politički i društveno suspektna
