Boris Krčmar čovjek je koji pogađa "u sridu". Ovaj Zagrepčanin kojeg zovu "The Biggest" upravo se vratio sa svjetskog prvenstva u Londona na kojem je postigao povijesni uspjeh. Zaigrao je na najvećoj pozornici i ušao među 32 najbolja igrača svijeta.
"Osjećaj je fenomenalan, makar moram priznati, kada se popnete na pozornicu, ja ne čujem ništa ovo iza. Toliko sam fokusiran na meč, ne samo ja, nego i svi igrači. Jednostavno ne čujete ništa iza, samo gledate tablu ispred", opisuje osjećaj igranja pred tisućama gledatelja najbolji hrvatski pikado igrač.
U igru se zaljubio još u srednjoj školi. Počeo je u kafiću, vježbao i s vremenom postao višestruki svjetski prvak pikada s plastičnim vrhovima. Zadnjih godina prebacio se na disciplinu s metalnim strelicama u kojoj se vrti golemi novac, a prijenose gledaju milijuni. U igri s velikim dečkima, pritisak je golem.
"Ovaj sport je specifičan, tu se radi o milimetrima i morate biti čiste glave. Vrhunski igrači imaju svoje psihologe. Meni je to prije bilo čudno, ali sad sam vidio zašto jer stvarno čovjek treba biti hladne glave kada dođe gore pred takvom publikom igrati i biti koncentriran. Ja bih rekao da se tu ti vrhunski igrači razlikuju od drugih igrača jer kad ti je protivnik pod pritiskom, a ti imaš jednu strelicu da to iskoristiš, to pogodiš", objašnjava Krčmar.
Pikado je nekad bio igra zadimljenih kafića, danas je sport, zapravo showbiznis u kojem uživaju sve generaciju. A sve su oči uprte u mladog 16-godišnjeg Luku Littlera koji je ušao u finale kao najmlađi u povijesti pikada. Bori se za nagradu od pola milijuna funti, svi pišu o njemu, ali i o sportu općenito.
"Mislim da je pikado u Hrvatskoj svake godine sve popularniji. Broj jedan, zahvaljujući možda Borisu kao promotoru tog sporta i vani i kod nas. Sve zemlje iz okruženja se ugledaju na njega, ne samo Hrvatska. Otvara se sve više i više novih klubova", govori prijatelj Zoran Brkanović.
Jer to je sport je to koji mogu igrati doslovno svi, pa je danas velika sportska vijest 16-godišnje čudo od djeteta koje prije mečeva jede pizzu, a onda na mečevima lomi bivše prvake.
"Čini mi se da su svi onako pravi, kršni momci? Nema to veze, mislim da je to slučajno tak. Ima tu, normalno, i mršavih i ovakvih i onakvih. Viših, nižih", uz smijeh govori Boris.
Bitno je samo da ruke ne drhte. Borisove su još itekako mirne pa ćemo ga jednog dana možda ćemo gledati i na Olimpijskim igrama.
"Mi se nadamo da bi to mogao biti olimpijski sport. Sad smo pridruženi član u olimpijskom odboru i trebalo je biti prije par godina na olimpijadi pokazni sport i nadamo se da će biti na jednoj od sljedećih olimpijada", optimistično će budući olimpijac Boris.
A kako se osjećaju oni koji igraju protiv prvaka, odlučio sam i sam provjeriti. Za početak sam nekoliko savjeta… Bitno je ruku ispružiti što više, ne trzati kod izbačaja. Teorija je jedno, praksa nešto drugo. Ipak, na početku je bilo nešto početničke sreće. No stvari su, vrlo brzo došli na svoje. Strelice tamo gdje trebaju..
O Borisu ćemo sigurno u budućnosti čuti još puno toga. Jednog dana, ako sve bude po planu - i s borbe za olimpijsku medalju.
POGLEDAJTE VIDEO: Zavirite u kamp HNS-a za Europsko prvenstvo 2024. u Njemačkoj
