Na zagrebačkoj obilaznici, ključnom pravcu svih turista koji idu prema Jadranu, posljednjih se dana naveliko gradi. Ili preciznije, ruši. Ali što se ruši i tek planira rušiti, kod mnogih će izazvati sjetu. Već četiri desetljeća najatraktivniji prizor na obilaznici legendarni je spomenik urbane arhitekture, motel Plitvice, specifičan po mnogočemu, možda prije svega po nathodniku koji ide iznad autoceste. Motel je još donedavno bio u funkciji, a sada je kompletan predviđen za rušenje.
Odmorište je u većinskom vlasništvu Hrvatskih autocesta koje ga planiraju potpuno rekonstruirati. Tvrtka Motel Plitvice otišla je u stečaj, ostala je bez zaposlenih i s dugovima od skoro dvanaest milijuna eura. Ipak, u centralni objekt i danas smo uspjeli ući.
"Poštovani, objekt motel Plitvice više ne radi. Dana 9. lipnja 2024. Uprava", piše na natpisu na vratima, dakle niti dva mjeseca nisu prošla otkad je motel zatvoren, ali vrata su mu danas bila i dalje otvorena.
I čim smo zakoračili unutra, bilo nam je jasno da smo u prostoru visoke estetske vrijednosti, interijeru u kojem dominira drvo što objašnjava i ime objekta kojim je upravljao Nacionalni park. Profesor s Arhitektonskog fakulteta i jedan od autora dokumentarne serije "Betonski spavači" Maroje Mrduljaš tumači da je kompleks kombinacija modernizma i planinske arhitekture.
"Ideja je bila, kao, možemo li se kroz arhitekturu nekako referirati na Plitvice i Liku, kao neko ishodišno mjesto investicije, i odatle ustvari dolazi drvo u interijeru, ali i u eksterijeru glavne zgrade motela, gdje imamo pokrov od šindre i taj kosi krov", objašnjava profesor Mrduljaš.
Cijeli kompleks otvoren je prije točno 40 godina i dugo je bilo najpopularnije odmorište uz autocestu za brojne putnike, ugostiteljski objekt, ali i kamp pored motela u koji su se mogle smjestiti 122 prikolice. Sam motel imao je 156 kreveta i na njegovu vrhuncu ovdje je radilo čak 400 radnika. Posljednje goste primio je 2023., bili su to izbjeglice iz Ukrajine u organizaciji Ministarstva unutarnjih poslova. Sada sve zjapi prazno. Hrpa poslovnih knjiga pokraj stepenica možda bi mogla otkriti što je dovelo do aktualnog stanja, a na njoj je i zadnja korištena bilježnica, iz proljeća ove godine, u kojoj, recimo, piše da su sanirani neki kvarovi i da je nešto negdje curilo.
A baš idućeg mjeseca hrvatsku premijeru imat će dokumentarni film "Motel", koji se bavi svojevrsnom terminalnom fazom njegova rada, kada više nije bilo gostiju.
"Kad sam počeo tamo snimati film, još uvijek je radilo 40 radnika, ali centralna točka cijelog filma upravo je taj neizvjestan ishod njihova radnog vijeka, s obzirom na to da je motel već tada bio pred zatvaranjem", kaže redatelj "Motela" Filip Mojzeš.
Dio objekata, poput sanitarnog čvora kampa, već je srušen, ali tu je i dalje i restoran "Plitvička kuća", kao i najprepoznatljiviji dio kompleksa, nathodnik, koji svi i dalje vide kad ovuda prolaze. To je bilo prvo i jedino mjesto u Jugoslaviji gdje ste mogli hodati iznad autoceste. Mi smo to učinili i danas, ali na divljaka. Iako bi tim nathodnikom svi mogli ponovno hodati, a motel primati nove goste. Naime, kad smo sve razgledali, možemo zaključiti da objekt definitivno ne djeluje kao da je predodređen za rušenje, nego da je rekonstrukcija i renovacija tu definitivno moguća.
Za spas kompleksa zalaže se i struka.
"Sve je to ne samo upotrebljivo, nego je to i dobra, specifična arhitektura, s nekim tipološkim odrednicama, poput toga mosta preko autoputa koji bi zbilja bilo vrijedno sačuvati. Ako rušimo sve ovo što smo izgradili tijekom naše recentne povijesti, kako ćemo raspoznati sami sebe za 50 ili 100 godina. Čini mi se da nemilice brišemo neke kulturne slojeve za što baš i nema jasnog opravdavanja", zaključuje Maroje Mrduljaš.
Pa ako već u HAC-u nemaju sluha, a trebali bi ga imati, mogao bi reagirati Grad Zagreb da, kao što je bio slučaj sa zgradom Name u Ilici, ured za zaštitu spomenika kulture preventivno zaštititi motel Plitvice. Pa da pokažemo kako znamo prepoznati i čuvati takve trajne vrijednosti.
