Hrvatski rukometaši u Oslu su osvojili drugo mjesto. U finalu svjetskog rukometnog prvenstva bolji su bili Danci s rezultatom 32 - 26. Puno muke izabranicima Daggura Sigurdssona zadao je danski vratar. No naši su još jednom pokazali zašto pripadaju svjetskom vrhu. Iskustva s osvajanjem medalja imaju Valent i Martin Sinković, koji su gostovali u RTL-u Danas.
Imate svježa sjećanja s Olimpijskih igara, što mislite - kako se sada osjećaju naši rukometaši?
Valent: Srebro je vrhunska stvar. Teško mi je reći jer mi imamo finale u kojem nas je šest pa dođeš drugi i sve je super, a ovako izgubiš utakmicu za zlato, ali napravili su fenomenalan posao. Vidi se i po izjavama da su svjesni što su napravili. Tek će im za par dana još nakon ovog dočeka postati jasno kakav su turnir odigrali i što je po meni najvažnije opet su ujedinili Hrvatsku. Djeca se sada žele krenuti i baviti tim sportom, meni djeca žele igrati rukomet.
Jeste li vi pratili rukometno prvenstvo, bilo je itakako napeto, puno preokreta, pa pobjeda u zadnji čas. Jeste li gubili živce?
Martin: Naravno da smo pratili, živcirali se. Uvijek razmišljaš kako je gledat kad si u čamcu nervoza, ovo je opet neka druga nervoza, ali opet dođe na isto. Stvarno nije lako gledati.
Koja utakmica je bila najgora po živce?
Martin: Mogu reći Mađarska tu sam i ugasio televiziju u jednom trenutku i razmišljao što mi ovo treba u životu, imam dovoljno stresa.
Valent: Meni isto Mađarska, imao sam sreću da sam bio na utakmici. Atmosfera je bila nevjerojatna. Kad su dali gol u zadnjoj sekundi eksplodiralo je sve.
Tko vam se od igrača nekako posebno svidio, osim kapetana Duvnjaka koji je sve osvojio unatoč ozlijedi?
Valent: S Duvnjakom smo i dobri, s njim smo već nekoliko Olimpijada. Stvarno ga znamo i ne samo da je igrač nego je i veliki čovjek. Jako nam je drag i veliki smo prijatelji. Ovo je zaslužio. Sa svima smo dobri i sa svima se družimo na Olimpijskim igrama, ne bismo htjeli nikoga posebno isticati.
Martin: Jako mi je drago, a pričao sam s njima, vjerovao sam u njih i uvijek sam imao osjećaj na svim ovim prvenstvima da su tu negdje da nešto malo fali što se sad posložilo. Imam osjećaj da su na svim ovim prvenstvima dosad mogli napraviti puno više, ali nije se nešto posložilo.
Vi veslate zajedno, rukomet je momčadski sport, vjerujem da je upravo ključ svega u međusobnoj sinergiji na terenu?
Valent: Definitivno i to se baš vidjelo u tim utakmicama kad smo izgubili od Egipta pa smo morali pobijediti protiv Islanda. Bili smo stjerani u kut kad moraš pobijediti sa šest razlike to je gotovo nemoguće, ali su to napravili i vidjelo se i protiv Mađarske kad su gubili da nisu pokleknuli. Tu se vidi taj inat koji mora cijela reprezentacija imat. Ne može jedan igrač to imat, nego kad to svi imaju i kad se poklope i kad jedan malo padne drugi ga bodre i dignu. To se poklopilo na ovom prvenstvu.
U kojim trenucima je bila presudna uloga izbornika, kakav vam se čini kao trener Dagur Sigurdsson?
Martin: Meni super, pričali smo s njim na Olimpijskim igrama. Dosta je samozatajan, ali je stručan i vidi se da pristupa analitički svemu. To mi se jako svidjelo jer me podsjetilo na našeg trenera. Stručnost, analitika i s ekipom je koliko treba biti. Mislim da ima dosta dobru granicu da nije previše s njima, ali niti premalo. Zanimljiv čovjek. Dolazio je u selo, pričao je s nama i družio se, ali samozatajno.
Valent:Igrači ga svi jako cijene i vole i shvaćaju koliko im je on donio svojom stručnošću i ne uplitanjem u svaki dio njihova života.
Martin:Pustio je Duvnjaka. U Parizu se baš vidjelo da je Duvnjak bio tata reprezentacije. On je stvarno to vodio savršeno.
I vi ste imali situacija gdje ste bili u zaostatku, činilo se da su šanse za preokret minimalne ali ipak ste na kraju izašli kao pobjednici, i rukometaši su to prošli s Mađarskom, kako pronaći tu neku dodatnu snagu i preokrenut situaciju?
Valent: Najvažnije je sve ono prije što se događa na treninzima kad nisi pod svjetlima kamera. Moraš to vježbati. Sportski život je takav, pun uspona i padova, to je normalno. Kroz te padove koje prolaziš svakodnevno na treninzima automatski ćeš ih preživjeti i na utakmici. Moraš se naučiti dići. Momčadski sportovi su drugačiji, ti moraš imati energiju da se svi dižu. To se vidi kad je momčad takva tu mogu spomenuti Hrvatsku nogometnu reprezentaciju koja je primjer toga.
Hoćete li sutra na doček rukometaša?
Martin: Mi imamo trening, pa ne znam hoćemo li stići sutra na doček, ali mislim da bi se dečki trebali opustiti i uživati u svakom trenutku toga. Onako upiti tu energiju ljudi kad te dočekaju kad ti hoće čestitati, stvarno nema ništa ljepše. Zato se trenira i radi. Zato i mi nastavljamo dalje trenirati.
Kako je vama bilo ljetos. Kakvi su bili osjećaji?
Martin: Na dočeku je prekrasno,
Valent: Vidiš koliko ljudima to znači i to te nekako diže. Kad vidiš onu djecu da dođu, da su presretni što su te vidjeli i što se slikaju s tobom.
Martin: Ta djeca i mladi kad dođu, kad vidiš da cijene sport i da idu u pravom smjeru razmišljajući o sportu, to je najljepše.
