Mjesecima se nismo čuli s našom kolegicom. A onda se na isteku ožujka konačno javila, ne baš s mjesta odakle smo je očekivali čuti:
"Pozdrav iz Ukrajine!"
Nismo imali pojma da kolegica novinarka radi kao volonterka u humanitarnoj organizaciji u toj zemlji usred rata.
"Bila sam neki dan u Sumiju", kazala nam je tada u maniri javljanja kao da je posjetila, primjerice, kakav nacionalni park u Hrvatskoj, a ne humanitarnu misiju u grad nešto veći od, recimo, Splita, na istoku Ukrajine, za kojega tih tjedana nije uvijek bilo baš najjasnije je li opkoljen ili ne.
Zagrepčanka Klara Vlahčević Lisinski sad je opet u Trieru u Njemačkoj. Ali, Ukrajina je već duže vrijeme njena treća adresa.
The Times of Israel upravo joj je objavio reportažu u kojoj opisuje kako je s nevladinom organizacijom Plain Compassion Crisis Response (PCCR) išla na prve linije fronta na sjeveroistoku Ukrajine dostavljati humanitarnu pomoć, izvlačiti civile zapele na nekoliko stotina metara od linija obrane…
I nakon takvih opisa, logično je bilo da smo je mi koji taj rat pratimo iz sigurnosti Zagreba pitali – koliko ju je bilo strah?
"Nije me bilo strah. Nisam se bojala nijednom dok sam boravila, zapravo živjela i radila u Ukrajini. Jer, udara te taj nevjerojatan adrenalin, želja da napraviš što više i više pozitivnih stvari", kazala nam je.
Čovjek, međutim, u nekom trenutku napusti zonu sukoba, rat, a onda ostane suočen sam sa sobom i uspomenama na nedavno proživljeno i preživljeno:
"Strah je došao kasnije. Kad sam se izvukla iz zemlje, došla u hotel u Budimpešti i shvatila da se pet tjedana nisam presvukla u pidžamu. Stalno si u odjeći zbog odlaska na teren ili u podrume."
Nije lako niti predočiti si što je čovjek sve mogao proživjeti u pet tjedana rada pri početku rata u Ukrajini. Međutim, misija u koju su krenuli u subotu 19. ožujka bila je nešto posebno. O tome je Klara pisala i za Times of Israel:
"U tom trenutku sasvim smo zapeli u blatu. Svi mi, naša grupa od sedam volontera u tri bijela kombija skupa sa 100 izbjeglica u konvoju od 24 automobila, duboko u ruralnom području Ukrajine."
"Probudili smo se u zoru kako bismo krenuli istočno do Jaroslavke, sjeveroistočno od Kijeva i Brovarija, nedaleko od mjesta Stara Basan koje je već bilo pod ruskom okupacijom", napisala je jednostavno.
Prošli kroz bitku za Brovari
Daleko od toga da je bilo što u to vrijeme na tom području bilo banalno. Brovari, istureno predgrađe na istoku Kijeva Kijeva, središte istoimenog distrikta od oko 109.000 predratnih stanovnika, deset dana ranije postalo je središtem onoga što se sad zove "bitkom za Brovari".
To je bilo ono mjesto gdje su ruske trupe, i to 6. i 239. tenkovska regimenta 90. gardijske tenkovske divizije, upale u klopku ukrajinskih snaga koje su im odsjekle početak i kraj kolone koja je ušla u mjesto. A onda raspalile po svim onim oklopnjacima koji su ostali blokirani između. 12. ožujka ruske trupe objavile su da su uništile komunikacijski centar u Brovariju.
U jednom od niza ruskih bombardiranja 29. ožujka uništeno je obližnje skladište… Dakle, Klara i njeni kolege su točno u međuvremenu, 19. ožujka, od Brovarija kojim su bjesnile takve bitke, otišli još dvaput toliko daleko na sjeveroistok prema Jaroslavki. A zatim još i mrvu dalje.
Klara je za RTL rekla da je riječ o humanitarnoj organizaciji koja je, osim što dostavlja ogromne količine hrane, odjeće, obuće i svega što treba, izvukla s prvih linija bojišnice "stotine i stotine ljudi". Zanimalo nas je koliko su civila na kraju izvukli u onoj misiji o kojoj je pisala, nakon što su "totalno zapeli duboko u ruralnom području" s njih stotinjak o čemu je pisala…
"U tom jednom 'šusu' nešto preko 200", kazala nam je.
S odredišta, odnosno s točke svoje ekspedicije koja je najudaljenija od Kijeva, krenuli su s oko 100 izbjeglica, da bi im se putem po usputnim mjestima priključivalo sve više i više njih, te se u izbjegličkom konvoju na putu prema Kijevu kroz zonu u kojoj se najizravnije ratovalo, ginulo, gubilo i vraćalo teritorij, nalazilo više od 200 civila.
Večer prije tog buđenja u zoru 19. ožujka volonteri su sve isplanirali; dogovorili su rutu, nabrojali sve moguće probleme poput kontrolnih točaka, oružanih sukoba, problema s vozilima i, ono što ih je najviše brinulo, koliko ljudi su očekivali da će ih trebati izvlačiti.
"Operacija je bila predviđena da će trajati od početka do kraja trajati 15 sati", navela je Klara.
Eufemizam je reći da bi takvo što moglo biti "komplicirano", pothvat takve vrste ne samo istočno od Kijeva, nego istočno od Brovarija, dapače, još dvostruko dalje od Brovarija na sjeveroistok.
Problemi su vrebali već u samom Kijevu, gdje bi, ako bi zapeli u gradskoj gužvi, to značilo prolongiranje svih ostalih planiranih faza, jer bi u međuvremenu mogle izbiti bitke tamo gdje ih u trenutku pokreta uopće nije bilo i taman posla da bi tad netko s ruskih artiljerijskih položaja išao razmišljati prevoze li oni tamo u kamionu hranu i slične stvari ili tko zna što. Ili bi li uopće činilo ikakvu razliku.
"Kontrolnim točkama ukrajinske vojske kojima je bila posuta naša ruta, širio se zadah spaljene gume i vlage. Bile su sagrađene od vreća s pijeskom, betonskih blokova, zelenih platna i uopće od bilo čega što su vojnici uspjeli pronaći i smisliti kako da iskoriste", opisivala je.
Na svakoj kontrolnoj točki gorjela je i vatra, za ugrijati se, skuhati si kavu, skuhati si obrok:
"A kad bi se zapucalo, sakrili bi se (ukrajinski vojnici) u improvizirana skloništa ili u rovove uz cestu, uzvraćajući paljbom kroz male otvore na barikadama."
"Prešli smo preko napola uništenog mosta i naišli na spaljene automobile razorene granatama, na napuštene tenkove…", opisivala je dalje.
Stalno su morali biti u kontaktu radio vezom s centralom svoje organizacije u Kijevu koji su pak stalno primali informacije s terena gdje je sigurno, gdje su u međuvremenu eksplodirali sukobi, gdje se ne smije. Morali su biti strpljivi, maksimalno cool i uvijek spremni na promjenu.
Plan su morali promijeniti, otkrila je, još dok su bili u Kijevu, u gradskoj gužvi. Već tad su morali odustati od toga da sve zgotove u jednom danu. A to je značilo i da su morali smisliti i dogovoriti gdje da prespavaju.
"Mrak nas je zatekao na kvrgavim vijugavim cestama između skoro pa napuštenih sela, ogoljenih stabala i potpune pustoši", bio je trenutak kad su morali prenoćiti.
Klara Vlahčević Lisinski ističe da ne navodi prava imena volontera s kojima je radila, u ovom slučaju "Lucy", koja je dogovorila da prenoće u kući jedne od tamošnjih žena kojoj su ionako došli pomoći. Tamo su, također, kod svećenika koji je pomagao lokalnim civilima koji ili nisu mogli ili nisu htjeli otići iz svojih domova, ostavili dvije trećine svog tereta, uglavnom hranu.
"U skloništu smo zatekli nekoliko desetaka ljudi – stare, nemoćne, zatim vojnike i siročad. Polako im je nestajalo hrane i ostalih potrepština", kazala je.
Ostavili su dvije trećine tereta i nastavili svojim kombijima do krajnjeg odredišta, do kućice smještene tamo gdje prestaje polje i počinje šuma, u kojoj nije bilo kupaonice, ali je bilo toplo i gdje ih je žena dočekala svojim svježe skuhanim borščem.
Jeli su. Pa su nakon večere ona i kolega "Dorcas" otišli do susjeda tamo prespavati, jer je prva kuća bila tako malena da u nju nisu svi stali. A kod susjeda, opet su ih navalili hraniti.
Klara opisuje tradicionalno slavensko gostoprimstvo u kojem će gosta, koji je sigurno izgladnio, makar je jeo evo koliko maloprije, ići nahraniti još jednom. Pa makar i na silu. Pogotovo kad je riječ o ženama domaćicama i o tako mladoj škvadri volontera kao što su bili oni s kojima se na put zaputila Klara, mladima mahom u srednjim dvadesetim godinama života.
"Premda sam bila neopisivo umorna, a ispod debelog pokrivača je bilo još i tako toplo, ostala sam polubudna, stalno razmišljajući o bici samo nekoliko stotina metara dalje od nas", navela je.
Buđenje rano ujutro, doručak o domaćeg pekmeza od jagoda i jaja s kruhom, zatim okupljanje u prvoj kući, ostavljanje namirnica kod žene… koja je uporno odbijala poći s njima. Kazala je da želi ostati pomagati sumještanima koji ne mogu bježati. Slijedilo je okupljanje konvoja za nazad:
Umirovljenica na biciklu
"To je bilo uzbuđenje pomiješano sa suzama. Kombiji su do vrha bili natrpani putnicima i prtljagom. Svakih nekoliko minuta dolazilo je još i još automobila. Muškarci koji su ostajali, opraštali su se od žena i djece, nerijetko i od svojih roditelja. Sjela sam pored Ane, žene starije od 70, koja je do tog mjesta došla nakon višesatne vožnje biciklom, noseći samo plastičnu vrećicu sa stvarima i pasoš. Pokušavala sam je utješiti dok je jecala."
"U mom selu su ubili šestero mještana… Članovi obitelji puzali su pred njima na sve četiri i molili ih da im dopuste da uklone tijela s ulice. Ali nam nisu dopustili. Ostala su (tijela) na ulici da trunu, tjedan dana. Rusi su onda pobacali tijela u polje, a muškarci iz mjesta, riskirajući život, otišli su do njih, umotali ih u krpe i sahranili", pričala je žena Klari:
"Poubijali su naše domaće životinje iz zabave. Kad mi je metak probio prozor i zabio se u zid u mojoj sobi, odlučila sam da moram ići."
Žena je tada Klari stavila u ruku taj metak. Djeci su dijelili čokoladu, koliko su imali, i organizirali konvoj. Prvo jedan kombi, pa automobili, pa drugi kombi, automobili i na kraju treći kombi. Na taj način namjeravali su sve do Kijeva:
"Ubrzo smo shvatili da su cestu tijekom noći zauzeli Rusi. Jedini način za izvući se bio je da pokušamo voziti kroz polje. Bilo je blatno i opasno. U nekom trenutku umalo smo završili u jarku. Uskoro je postalo jasno da su svi ti putnici i prtljaga preteški. Većina izbjeglica – žene, djeca i stariji – izašli su i krenuli preko polja pješice, a muškarci su ostali pokušati izvući vozila iz blata."
Klara je, pak, s kolegama volonterima i stotinjak civila preko polja odlučila pješice:
"Svakim korakom sam mislila na nagazne mine zakopane u tlo i o tome čekaju li možda u obližnjoj šumi Rusi, spremni na napad. Gledala sam lica oko sebe. Kolona je bila skoro biblijska; majke s djecom, stari ljudi, kućni ljubimci i nešto sitnica u rukama svojih vlasnika. A iznad nas nadvijalo se široko plavo nebo."
Imali su beskrajnu sreću što je jedan muškarac svojim starim, ali snažnim automobilom uspio izvući kombije iz blata. Za to vrijeme svi osim muškaraca su pješačili. Bilo je samo pitanje vremena kad će naići na minsko polje. I naišli su. Srećom, pa je minsko polje bilo označeno tablom.
Pješice uz minsko polje
Sve skupa trebalo im je pet sati dok su došli do sljedeće ceste, a potom ubrzo i do još jedne kontrolne točke ukrajinske vojske. Tu su se odmorili, nešto si skuhali, podijelili hranu s vojnicima. Klara je s njima razgovarala, ali su je zamolili da ih ne snima. Nisu htjeli da ih se javno prepozna, bili su zabrinuti da bi netko mogao nauditi njihovim obiteljima.
"Na jednoj kontrolnoj točki provedemo najmanje 24 sata, često i duže. Većinom je riječ o lokalnim ljudima. Sinoć smo bili u bici. Bila je to teška bitka", ispričao joj je jedan od vojnika.
Putovanje nazad u Kijev trajalo je podjednako dugo kao ono iz Kijeva duboko u zonu tada najžešćih borbi rata u Ukrajini, zapravo sve do najudaljenijih rubova ničije zemlje. Bilo je zaustavljanja, ali većih problema više nije bilo.
"Kako bi izlazili iz 'crvene zone'", objašnjavala je Klara za RTL, nazvavši tako zonu direktnih ratnih djelovanja, ono što znamo kao prva linija fronta, "i kako smo ulazili u područje Kijeva, dosta njih s privatnim automobilima se opisalo. Nastavljali bi ili prema granicama ili samostalno u Kijev zato što su tamo negdje imali članove obitelji, nekakve kontakte ili pak dogovorene prijelaze preko granice."
Oni koji nemaju ništa
"One koji nisu imali ništa od toga, preveli smo sve do centrale naše organizacije, gdje dobivaju smještaj, lijekove, obroke i higijenske potrepštine", ispričala nam je.
Oni koje su doveli u prostorije svoje organizacije, kazala je i to, mahom su planirali ići dalje za Poljsku. Ali, prvo su se morali oporaviti.
"Bili smo neopisivo iscrpljeni, ali smo istodobno bili i euforični", kazala je.
I to je bilo to za taj put. Uopće, Klara cijelo vrijeme ističe da je u Ukrajinu krenula kao novinarka, a onda naglo postala i volonter, humanitarac, kako bi pomagala civilima. Cijelo to vrijeme nije izgubila ništa od novinarskog nerva.
Neki humanitarci su poginuli
U razgovoru s nama više je govorila o svojoj organizaciji i tim nevjerojatnim mladim ljudima, od kojih su neki tih dana na terenu u Ukrajini gubili i živote.
Ispričala nam je da je šef organizacije u Ukrajini Daniel. Nismo je niti pokušali pitati je li mu to pravo ime. On joj je kazao da je PCCR osnovan još 2014. kao odgovor na izbjegličku krizu na Bliskom istoku kada je Islamska država dosezala najšira područja okupacije i najbrutalnije trenutke svojih masovnih ubilačkih planova.
Daniel joj je rekao i to da je s obitelji proveo dvije i pol godine u Iraku kako bi se bavio humanitarnim radom. A otada, PCCR se proširio na 14 mjesta u svijetu, pomažući ljudima zapelima u ratovima, poplavama, potresima.
Klara kaže da je riječ o organizaciji u kojoj se vode idejom da je "pomagati bližnjem svom vrijednost iznad svake druge", ali da pritom nema veze je li tko menonit, baptist, amiš, je li pripadnik ikakve crkve.
U prvom redu novinarka
Riječ je o ljudima, rekla je, koji do svoje srži vjeruju u nenasilje i stoga idu tamo gdje najobičniji mali ljudi pate kako bi ih izvlačili iz pakla. Među takvima je skoro od početka rat u Ukrajini i Klara Vlahčević Lisinski, trenutno ono što se kaže glavni voditelj projekata te organizacije za Ukrajinu.
"Bavim se humanitarnim radom ali sam u prvom redu ipak novinarka. I smatram da novinar treba otići tamo gdje se život događa, te da ove forme prenošenja samo zbivanja s društvenih mreža ili eventualno granice, nisu nužno uvijek dovoljne", kazala je.
U uredu, kaže, radi svoj menadžerski dio posla do 16, da bi potom do 23 volontirala i nabavljala kamione s humanitarnom pomoći. Dobar dio toga nabavljala je i u Hrvatskoj, čemu smo osobno svjedočili proteklih mjeseci. U tom pogledu iz Klare je izvlačiti detalje pomalo poput otvaranja konzerve, u pravilu ističe u plan druge ljude:
"Ako već pričamo o lokalnim veličinama, tu mi je jako puno pomogao SOS Ukrajina, jedna grupa u Hrvatskoj, i Nina Mia Čikeš. Ja bih, recimo, skupila pakete prve pomoći za front, ona bi se pobrinula za kamion."
Takva je bila sudbina "nekolicine" kamiona s pomoći, između ostalog i od European Jewish Congressa, čija je povjerenica za humanitarne poslove u Ukrajini.
