Animirana serija "Simpsoni" svakako zaslužuje poštovanje zbog predviđanja poput predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, zatim skandala s cenzuriranjem intimnih dijelova Michelangelovog Davida, možda donekle i onoga s masom Higgsovog bozona.
Volodimir Zelenski je, međutim, još 2015., samo jednu godinu nakon "Euromaidana" u Ukrajini, do u detalje opisao povijesne tlapnje Vladimira Putina kojima je skoro sedam godina poslije argumentirao svoj ratni pohod na Ukrajinu.
Riječ je o 24., ujedno i posljednjoj epizodi prve sezone političke satirične serije "Sluga naroda" u kojoj Vasilij Petrovič Goloborodko, fiktivni ukrajinski predsjednik kojega glumi Zelenski, vodi zamišljeni razgovor s Ivanom Groznim, ruskim carem iz 16. stoljeća, slavnog po nekoliko stvari iz povijesti, a neslavnog po mnoštvu drugih, primjerice, po tome što je dao poklati kompletno stanovništvo Novgoroda, što je u naletu bijesa ubio vlastitog sina itd.
"Uz koga ste onda? Na čijoj ste strani?", urlao je u završnim trenucima scene Ivan Grozni, držeći u naručju onesviještenog Goloborodkog, kojega je drevni car upravo zatukao svojim žezlom nakon što mu je ovaj rekao da se Ukrajina okreće Europi, odnosno zapadu.
Opisana rasprava između fiktivnog ukrajinskog predsjednika iz 21. stoljeća, kojega je odglumio danas stvarni ukrajinski predsjednik, i stvarnog povijesnog lika potpuno oslikava sve ono što je Vladimir Putin opisao u svom eseju "O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca", objavljenom u srpnju 2021., odnosno svom nacionalističkom ideološkom opravdanju rata u Ukrajini koji će pokrenuti kakvih pola godine poslije.
Serija "Sluga naroda" ima već neko vrijeme da je dostupna na PLAY platformi, a briljantni, proročki trenutak Volodimira Zelenskog, ujedno i redatelja i glavnog glumca, slijedi tijekom gostovanja predsjednika Goloborodkog, s nekoliko drugih političara, u televizijskoj emisiji "Dijalog" na državnoj televiziji.
Prvo općenito. Goloborodko je inače srednjoškolski nastavnik povijesti koji još živi s mamom, kojega u politiku praktično gurnu učenici nakon što jedan od njih snimi njegovu žestoku tiradu o ukrajinskog politici, korupciji, kako to već ide, i objavi to na YouTubeu. Jedno za drugim, skromni nastavnik postane internetska, a potom i politička zvijezda i bude izabran za predsjednika.
Kako je riječ o povjesničaru, Goloborodko vrlo često o političkim situacijama u kojima se zatekne, krene maštati, smještati ih u povijesni ili neki srodan politički kontekst. Serija je ispresijecana takvim trenucima, pa ih tako nije manjkalo niti tijekom rečene televizijske debate te večeri.
A išlo je ovako. Netom prije nego što će ući u studio, predsjednik Goloborodko razgovara s mamom na mobitel i kaže: "Da mama, nakon emisije ravno kući."
Te večeri u toj TV emisiji razgovarali su o korupciji. Jedna od predsjednikovih ideja bila je:
'Nabij ih na kolac!'
"Ministar zdravstva koji je puno krao da bi si izgradio palaču, mora vratiti novac. Odlučili smo mu sve to konfiscirati kako bismo izgradili bolnicu za Ukrajince. Nazvat ćemo tu bolnicu po korumpiranom kako bi njegova djeca i unuci to pamtili."
O tome se razvila rasprava. Jedan od sudionika rasprave s time se složio. Drugi baš i ne:
"Grabi, uzimaj, kradi ukradeno. To smo već jedanput vidjeli. Naša zemlja. Izvlaštenja kulaka. Represija. Što onda? Masovne egzekucije? Vasilije Petroviču, ali gdje toga ima?"
I opet jedan od sudionika uzvratio mu je da toga doista ima i danas, i to u Kini. Scenu iz studija u tom trenutku prekida se scenom iz mašte predsjednika Goloborodkog, o sastanku delegacije NR Kine s delegacijom Ukrajine, gdje Kinezi Ukrajincima objašnjavaju da su problem korupcije riješili naprosto tako što su "većinu korumpiranih streljali". Sve odjednom.
Njih 20.000. I još su Kinezi Ukrajincima na tabletu pokazali snimku streljanja.
"Tako rade u nebeskom carstvu Jurij Ivanovič", zadovoljno poentira jedan od sugovornika, koji se očito zalaže za smrtnu kaznu.
Kreće rasprava, o tome da je Ukrajina 152. po korupciji na svijetu, o tome da u Ukrajini smrtna kazna ne bi funkcionirala…
"Slažem se. To možda nije prava metoda", na sve to kaže predsjednik, da bi u tom trenutku povjesničar iz njegove duše odlutao na zamišljeni "čvenk" s Ivanom Groznim.
"Pametno zboriš, bojare", oslovio ga je car nazivom za pripadnika više feudalne aristokracije tog doba i s tih prostora, "Zacijelo se šale. Kakva je to smrt bez mučenja? Dođi, dobri čovječe! Reći ću ti nešto. Mučeni moraju patiti. Moraš ih nabiti na kolac, staviti na kotač za lomljenje."
Onako nizak, predsjednik ga je šokiran slušao otvorenih usta, njega, drevnu povijesnu figuru manijakalnog ubojice.
"Izlij im užareno olovo niz grlo!", predložio mu je car.
"Ivane Vasiljeviču, ali to je ilegalno, upozorio ga je predsjednik na uzuse ponašanja u 21. stoljeću.
'Nisam ja ruski car!'
"Ti si zakon. Ti si car!", upozorio ga je car, uz podignuti kažiprst desne ruke.
U lijevoj mu je, naime, bilo carsko žezlo.
"Nisam ja car.
"Tko si onda? Čiji si onda?
"Kako to mislite 'čiji'?
"Kako ti je obiteljsko prezime?", podigao je glas Ivan Grozni.
"Goloborodko."
"Goloborodko? Imao sam ludu po imenu Proška Goloborodko. Šaljivdžija…", caru je, dok je to izgovarao, pomalo zamišljenim licem prošao još pokoji tik, kojih mu niti inače nije nedostajalo, "… zato sam mu odrezao jezik."
"To je okrutno."
"Nema druge."
"Možda nije bilo druge u vašem 16. stoljeću, ali mi ćemo iznaći demokratsko rješenje! – odlučno utvrđuje poziciju, djelić sekunde se spetlja – Skandinavci su porazili korupciju vladavinom zakona. Inače, to su vaši preci", usprotivio mu se predsjednik i tu kreće otvorena konfrontacija.
Car je bio šokiran onime što je čuo: "O čemu ti to!? Rusi su divljaci. Oni ne razumiju demokraciju. Odreži lopovu ruku!"
"Nikome nećemo sjeći ruke. I sami znate, nije problem u rukama nego u glavama."
"Onda odsijeci glave! Rusi to rade od davnina, pa radi i ti. Jer ti si ruski car!", kazao mu je Ivan Grozni.
"Opet vi. Kao pokvarena ploča. Nisam ja ruski car."
Caru ništa nije bilo jasno
"Nego?", i opet je car Ivan IV. bio šokiran.
"Ukrajinski predsjednik."
"Što je to? Nekakav kijevski knez?", nastojao je car smjestiti predsjednikovu političku funkciju u kontekst nekakve moderne varijante srednjovjekovne velike kneževine Kijevski Rus.
"Možete me i tako zvati", predsjednik je pristao na takvo kompromisnu interpretaciju.
"Vjerojatno još patite pod poljskom i litavskom čizmom. Držite se braćo po krvi, oslobodit ćemo vas…", bio je tronut Ivan Grozni, misleći da je napokon shvatio.
"Hvala, ali ne trebate nas oslobađati."
"Zašto?"
"Idemo u Europu", jednostavno poput dječarca objasnio mu je predsjednik.
Zapravo, mislio je da mu je objasnio. Caru nije bilo ništa jasno, njemu to jedno s drugim naprosto nije išlo:
"Kakvu Europu? Mi smo Slaveni, braća po krvi!"
"Opet vi o krvi! Vi idete svojim putem, mi svojim. Nađimo se za 300 godina. Onda ćemo razgovarati", sad je već predsjednik bio iznerviran.
"Kojim drugim putem?"
"Imamo svoj, drukčiji put."
"Kakav to? Uvijek smo hodili zajedno!", bilo je jasno da se ruski car iz 16. stoljeća osjeća izdanim koliko je to uopće moguće u univerzumu u kojem postoji ljudska rasa.
Porječkali su se, posvadili i onda ga je Ivan Grozni svom snagom udario žezlom u glavu. Predsjednik se srušio bez svijesti… Drevni tiranin ga je držao u naručju… Zapomagao je:
"Hej, ti, kako god se zvao, slučaj. Kako to misliš da niste uz nas? Kakvim drugim putem? Čuješ li nas? Uz koga ste onda? Na čijoj ste strani? Uz koga ste!? Uz koga!!?"
'Trojedan narod'
Povijesna scena iz mašte se prekida naglim rezom, radnja se u trenu vraća u studio u političku debatu, gdje se čuje, urnebesno i ironično, poput odgovora na pitanje Ivana Groznog:
"… s Ugandom i Komorima. Oni su nam najbliži susjedi u pogledu korupcije."
Teze koje je Zelenski kao redatelj dao Ivanu Groznom da ih izgovara, ujedno bi bila i doista logična, krajnje vjerojatna reakcija cara da je do takvog dijaloga doista bilo moguće da dođe, kao što su, vješto iznesene u epizodi "Sluge naroda", savršeno opisivale suštinu onoga što je Vladimir Putin u svom eseju "O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca".
Riječ je o Putinovom ideološkom objašnjenju zašto smatra da Rusija treba pokoriti Ukrajinu, sa zaključcima ozbiljnosti, primjerice, poput onih iz "Mein Kampfa" ili "Memoranduma SANU". Ukratko, Putinovi argumenti daju se svesti na to da su Ukrajinci, Rusi i Bjelorusi jedan narod, recimo "trojedan", da Ukrajinci stoga zapravo niti ne postoje, poziva se na prava po osnovi ruskih teritorija još duboko iz Srednjeg vijeka, između ostalog on navodi i Kievski Rus…
Tom logikom, jasno je da je negdje nešto moralo poći po krivu. Putin ne dvoji i gdje, otprilike u doba Velike kneževine Litve i zatim Poljsko-Litavske Unije, koja se prostirala preko najvećeg dijela današnje Ukrajine, što se njega tiče ulogu je imao i prelazak vladajućih elita Litve na katoličanstvo…
Sve što se dalje događalo, objašnjava on u dokumentu koji je još uvijek dostupan na stranicama Predsjednika Rusije, svodilo se na navodno fabriciranje narativa o Ukrajincima kao o zasebnom narativu, što je - naravno - najviše dolazilo iz Poljske i iz Mađarske, odnosno Beča.
Čitanje tog Putinovog teksta danas dobrim dijelom se može doživjeti poput šetnje po frontovima Ukrajine danas. Pažljivo čitanje u tjednima ili mjesecima prije kod čitatelja je moglo dovesti do toga da se naježi.
Jer, ako je uopće samo porijeklo imena "Ukrajina" riječ "okraina", kao granično područje, ako Ukrajinci niti ne postoje, ako su konstrukt za iskorjenjivanje Rusa, plus optužbe za nacizam u samoj suštini moderne države Ukrajine, a znamo što su nacisti radili, čak i to da su dijelovi Karpatske Rutenije postali dijelom Čehoslovačke… onda je sve jasno:
"Jedna činjenica je kristalno jasna: Rusija je doista opljačkana."
Nađimo se opet za 300 godina...
Kad takvo što kaže čovjek na čelu zemlje za koju smatra da je vojna velesila, koja doista i jest nuklearna sila, a htio bi da se vrati i na staze ekonomske sile, usto na prostore iz tko zna kojeg sve ne stoljeća, jasno je da je takva jasnoća svega vrlo opasna.
To je očito bilo jasno i Zelenskom 2015. kad je snimao 24. epizodu prve sezone "Sluge naroda", još uvijek najmanje dvije godine daleko od ikakve ideje da bi mogao uopće ući u politiku, kamoli da postane predsjednik. I to takav koji će svojim okretanjem Europi i inzistiranjem na tome da se "Ukrajinci i Rusi ponovno nađu za 300 godina" isprovocirao da ga ruski car nokautira žezlom.
Scena je, inače, očito izvedena s izrazitim vođenjem računa o detaljima. I to ne samo što se tiče povijesnih činjenica i interpretacije. U toj su seriji fizički lik Ivana Groznog radili u najmanju ruku toliko se oslanjajući na povijesne portrete koliko je to u svoje vrijeme činio Sergej Ejzenštejn.
A scena u seriji u kojoj car Ivan IV. zapomaže dok drži u naručju predsjednika, u najbolje slučaju onesviještenog nakon udarca žezlom u glavu, identična je sceni sa slike "Ivan Grozni i njegov sin Ivan", kojom je krajem 19. stoljeća ukrajinsko-ruski slikar Ilja Repin ovjekovječio trenutak kad je car 1581. nakon suštinski banalne svađe izgubio živce i udarcem u glavu ubio vlastitog sina.
