Prije točno godinu dana u ranim jutarnjim satima, Vladimir Putin pokrenuo je invaziju na Ukrajinu i započeo rat koji već 365 dana sije strah u kosti ljudima diljem svijeta. Zračne uzbune oglasile su se tog jutra diljem Ukrajine i sablaznile milijune stanovnika koji će čitavog života pamtiti taj grozan zvuk koji je nagovijestio početak teške borbe.
Milijuni ljudi pobjegli su od ratnog vihora, spašavajući sebe i članove svoje obitelji od naleta agresije neprijateljske vojske koja je silom željela oteti tuđi teritorij. Mnogi od njih utočište su pronašli i u Hrvatskoj, gdje još i danas žive, rade te su stvorili neki novi, puno mirniji život.
No, mnogi od njih su i ostali, a među njima je i kijevski profesor Maksim Kamenjecki. S profesorom Kamenjeckim spojio nas je naš povjesničar Hrvoje Klasić. "Evo ti broj, reci da nam je dao Klasić i dogovori intervju“, rekao mi je urednik.
Da se razumijemo – nemam ja problema nekoga nazvati, pa ja na dnevnoj bazi gnjavim naše političare. No, u toj sam situaciji bila uplašena. Kako se postaviti da ne zvučim bešćutno? Kod njih je kaos, padaju bombe, sirene tule, opsadno je stanje, počeo je rat, a ja moram gnjaviti čovjeka i pitati ga kako je.
No, bez obzira na svoje unutarnje strahove, napravila sam sve kako mi je rečeno, a vrlo brzo stigao mi je i odgovor. Profesor Kamenjecki bio je jako drag, pristupačan i po mojem mišljenju neustrašiv unatoč svemu što se tada događalo u Kijevu.
Od tada je prošlo godinu dana, ali i nebrojeno puno intervjua i razgovora koje sam vodila s profesorom Kamenjeckim. U stalnom smo kontaktu, razmjenjujemo dojmove, doživljaje, aktualne vijesti i novosti, fotografije automobila, čestitke za blagdane. Postali smo prijatelji, i to vjerovali ili ne, zahvaljujući najgorem mogućem scenariju u kojem se zemlja i ljudi mogu naći – ratu. Znam, zvuči gotovo pa nevjerojatno, no tako je.
Nevjerojatan otpor Ukrajinaca
Vladimir Putin vjerovao je da će njegova "specijalna vojna operacija“, kako još i danas naziva rat s Ukrajinom, biti brzo završena. No, Ukrajinci su pokazali nevjerojatan otpor prema tiraninu i njegovim trupama pa se rat dobrano otegnuo.
Iza onih koji su ostali u Ukrajini je 365 dana teškog života – zračne uzbune više ne broje, navikli su da povremeno moraju odlaziti u skloništa, a preživjeli su i dane u kojima nije bilo vode, struje niti grijanja. Sve je to preživio i naš sugovornik, koji nam je otkrio kako se osjeća godinu dana nakon početka rata.
"Često kada se govori o tome, kažu ljudi 'Pa nisam ni mislio da ću tako nešto doživjeti'. Baš sam razmišljao što bi se moglo ukratko reći. To je stvarno najbolji izraz ovog iskustva – stvarno nisam mogao pomisliti da ću tako nešto doživjeti", kaže nam profesor Maksim Kamenjecki.
Slično iskustvo spoznao je u Hrvatskoj početkom '90-ih, dolazeći u Šibenik, Split, Zadar. No, priznaje da je ovo za njega puno teže. "Ovako nešto nisam mislio da ću doživjeti", rekao je.
Na pitanje zašto je ostao u Kijevu, iako su ga prijatelji iz Hrvatske zvali da dođe kod nas, Kamenjecki otkriva da je tu posrijedi nekoliko razloga, a najveći su njegove obiteljske obaveze. "Imam starijeg oca kojem bi bilo teško da smo ga napustili. Tu je bila i želja da na neki način sudjelujemo u obrani svoje domovine. Kada je neprijatelj bio blizu Kijeva, pa čak i upadao u Kijev, bili smo spremni braniti svoj grad. Tada se Kijev drastično promijenio, napustilo ga je 2/3 stanovnika“, govori nam.
Prve uzbune bile su strašne
"Bilo je vrlo dramatično živjeti tih dana dok nismo navikli na spavanje u skloništima. Tražili smo gdje bismo mogli spavati manje-više na sigurnom. Prve noći smo spavali u metrou pa onda u skloništu koje nam je bliže, a koje zapravo nije sklonište nego podzemni parking. Tako smo pokušali organizirati svoj život", kaže Kamenjecki.
Kada je krenulo oslobađanje većeg teritorija oko Kijeva, tada je situacija i s opskrbom i svim ostalim bila lakša, sve dok na jesen Rusi nisu počeli uništavati civilni sustav koji je vezan na energetiku. "To je opet utjecalo na raspoloženje i život većine Ukrajinaca i Kijevljana“, kaže.
Na zračne uzbune nakon godinu dana već su navikli. "Prve zračne uzbune su bile izuzetno strašne i psihološki ih je bilo teško podnositi jer tada nismo imali učinkovit protuzračni i proturaketni sustav“, kaže nam Kamenjecki, govoreći da su rakete padale i u njegovoj neposrednoj blizini.
"S druge strane moje zgrade, mjesto gdje mi šećemo sa psom, bilo je prvog dana pogođeno raketom. Dvije stambene zgrade oštećene su jer je raketa pala u blizini“, otkriva nam ovaj ukrajinski profesor.
"Kada dolazi zračna uzbuna, to izaziva strah jer ne znate gdje će pasti rakete. Kada je protivnik bio maknut iz Kijeva, ostale su im dalekometne rakete koje lansiraju s bombardera, brodova u Crnom moru, ali je polako Ukrajina počela stvarati protuzračnu i proturaketnu obranu", kaže Kamenjecki pa dodaje da uvijek postoji strah da Rusi mogu promašiti ili koristiti oružje koje se može pokvariti pa je onda pitanje gdje će doletjeti ta raketa.
"Dok se na to naviknete, treba proći jedno vrijeme. Mi već otprilike znamo neke stvari, možemo razlikovati je li eksplozija protuzračnih raketa ili je eksplozija od pogodaka raketa u tlo, taj se zvuk razlikuje“, kazao je.
Rekao je da je i njegovo Sveučilište bilo pogođeno nekoliko puta. "Pred Novu godinu, pogođeno je dvorište jednog sveučilišnog kampusa na izlazu prema jugozapadu gdje se nalazi više fakulteta. Oštećeno je bilo desetak fakulteta“, kaže nam Kamenjecki.
Najteži period rata
Na pitanje što mu je od svega bilo najteže, Kamenjecki govori da su to bili prvi slučajevi raketiranja energetskog sustava kada su gubili sve živo – grijanje, hladnu i toplu vodu, struju. "Toga nismo imali ponekad više od 24 sata“, ističe, dodajući da je tada najveći problem bio što nisu znali što će biti dalje.
"Bile su neke preporuke da se u slučaju, ako budu teški pogodci da energetski sustav više ne može funkcionirati, zahodi za stanovnike stambenih zgrada moraju iskopati u dvorištu, jer neće raditi kanalizacija pošto i ona radi na pumpama za koje treba struja. Stanovnici zgrada bi morali izlaziti van da idu na WC. Možete misliti kako bi to izgledalo“, prisjeća se.
Ukrajinski su stručnjaci na svu sreću na kraju ipak osmislili razvijeniji sustav generatora koji napaja dio po dio svih sustava. "Naša je zgrada dobila posebne agregate koji napajaju pumpe za grijanje. Kada nema struje, kada je dolazila redukcija, uređaj bi se palio i pumpe bi nastavile pumpati toplu vodu za sustav grijanja“, rekao je.
U tom periodu svi su se bacili u nabavu power bankova, ručnih baterija, radija, svih opcija koje ih barem neko vrijeme mogu opskrbiti strujom.
Psu Džeju teško je pao rat
S profesorom Kamenjeckim i njegovom suprugom živi i njihov ljubimac, pas Džej, kojem je rat također teško pao. On, kaže Kamenjecki, ne prepoznaje zračne uzbune kao takve, ali prepoznaje eksplozije.
"On nema nikakve kvalifikacije u građevinarstvu, ali kada su eksplozije bile jače i bliže, odlazio je u kupaonicu koja odgovara tom principu dva zida – da između vanjskog opasnog prostora gdje može nešto eksplodirati i vas moraju biti dva zida. Jedina takva prostorija kod nas je kupaonica i on odlazi tamo, sjedne i trese se“, priča nam Kamenjecki.
Džej, pas profesora Maksima Kamenjeckog
Na početku, kada je navikao da preko noći žive u skloništu, nakon zadnje večernje šetnje uvijek je vukao prema skloništu umjesto prema stanu.
"To je blizu, preko puta našeg ulaza u zgradu. Njega je trebalo vući do kuće. Tamo je imao društvo, svi su ga mazili, bio je ljubimac djece i odraslih. Još prije mjesec dana bi znao nekad nakon večernje šetnje gledati hoćemo li možda ići u sklonište“, kaže profesor Kamenjecki kroz smijeh.
Prvi dani rata koje je profesor Kamenjecki sa suprugom i psom Džejem proveo u skloništu
Hrvatski novinari kao terapija
Profesora Kamenjeckog pred kraj razgovora pitala sam i što je njemu bio antistres u tim teškim trenucima, a njegov odgovor, priznajem, nisam očekivala. "Nećete vjerovati, razgovori s vama i ostalim kolegama“, rekao nam je.
"Nama su bila na početku prekinuta predavanja. Kada je započela agresija, završili smo s nastavom i onda se počela održavati tek negdje početkom travnja. Od kraja veljače do početka travnja nisam imao predavanja“, pojasnio nam je.
Razgovori s hrvatskim novinarima, kaže, bili su mu jako važni u psihološkom smislu. „Baš zbog razgovora da ono što doživljavamo možemo nekome ispričati. To je vrlo bitno, kao razgovor sa psiholozima“, kaže nam kroz smijeh.
"Oni sjede i slušaju, a mi pričamo što je tu, kako mi to sve doživljavamo. To je bio neki antistres“, iskreno nam je priznao profesor Maksim Kamenjecki. Za vrijeme redukcija, dodao je jako su ga opuštale i knjige koje su mu odvlačile pažnju od teške situacije.
Imao kupljene avionske karte za Hrvatsku
Prije 24.veljače 2022. godine, profesor Kamenjecki imao je kupljene dvije avionske karte za Hrvatsku i trebao je sa suprugom doći u posjet. Karte su, spletom nesretnih okolnosti propale. Kroz smijeh kaže da "ne zna hoće li mu aviokompanija vratiti pare, ali da to nema niti veze“.
Kada sve ovo jednom prestane, a stat će, opet će kupiti karte i doći u Hrvatsku. Popit ćemo kavu i konačno ga i uživo ugostiti u našem studiju.
Do tog trenutka, dok taj prokleti rat ne stane, ostaju nam Skype, Viber i ostala čuda tehnologije za naše tjedne razgovore i analize aktualnog stanja u Ukrajini koja zbog jednog tiranina i njegovih suludih ideja već 365 dugih dana i noći nema mira…