Prije desetak dana predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski javno je pribio na stup srama Njemačku i Mađarsku:
"Ne razumijemo kako možete zarađivati novac na krvi."
Bila je riječ o optužbi da i Orbanova Budimpešta
i Scholzov Berlin blokiraju potpuni embargo
Europske unije na uvoz fosilnih energenata – ugljena, nafte i
plina – iz Rusije.
Koliko ruske nafte još uvijek pristiže u lučke gradove po Europi?
Koliko te nafte stiže u Hrvatsku?
Logika Kijeva je jasna; ratni stroj Vladimira Putina razara Ukrajinu, samo u Mariupolju pobio je, procjenjuje se, 20.000 civila, a ta ista Rusija 36 posto svog budžeta za 2021. zahvaljuje prodaji nafte i plina, i to u velikoj mjeri EU-u.
S prvim napadom Rusije na Ukrajinu u veljači i nakon što je minuo prvi šok pola milijarde građana EU-a, pogledi su se okrenuli prema naftnim kompanijama sa Zapada, očekujući kad će prestati kupovati naftu, plin i ugljen od Rusije. Nije to išlo preko noći, ali kroz nekoliko dana, tjedana redom su na sva zvona povlačenje iz Rusije objavljivali Shell, Total, Vitol…
Reuters je krajem ožujka pobrojao koje su naftne kompanije unatoč svemu nastavile kupovati rusku naftu, Zelenski bi, logično, zaključio da su time nastavile financirati glavni Putinov biznis kojim on financira svoj rat u Ukrajini. Naš portal je tada primijetio da se tu, osim Lukoila, Exxona i sličnih, posredno našla i Hrvatska zbog mađarskog MOL-a.
No, unatoč svemu, percepcija javnosti u članicama EU-a bila je da je na Zapadu, čak i u EU-u, na djelu naftno samodiscipliniranje naftnog sektora, u najmanju ruku kako se dotične tvrtke ne bi moglo optužiti za financiranje ruske vojske. Istina je, međutim, ta da se diljem EU-a u travnju uvozi puno više nafte iz Rusije nego u ožujku.
Pritom taj dio priče još niti ne obuhvaća direktno onaj "njemački problem", odnosno prognoze Bundesbanka po kojoj bi Njemačka bila u stanju preživjeti trenutno zatvaranje plinskih i naftnih slavina energenata iz Rusije, ali bi to platila trogodišnjim rastom inflacije i istodobnim padom BDP-a.
Njemačka bi u tom razdoblju morala još i intenzivno razvijati infrastrukturu obnovljivih izvora energije. Pa je kao dio te priče, usred priprema ruske vojske za novu ofenzivu, sad na jugu Ukrajine, Zelenski nedano sasuo drvlje i kamenje po Njemačkoj zato što oklijeva direktno i hitno slati teško naoružanje Ukrajini, barem to…
U dijelu priče s ruskom naftom, koji se bavi pomorskim putešestvijama Putinovog crnog zlata usprkos tome što se svi zaklinju da čine sve što mogu, Wall Street Journal objavio je podatke s platforme TankerTrackers.com i odjednom je sve bilo jasno; u ožujku je u europske luke dnevno stizalo bitno manje nafte iz Rusije nego ranije, 1,3 milijuna barela.
A onda, u travnju, tankerski prijevoz nafte iz Rusije u Europu opet je porastao na 1,6 milijuna barela dnevno.
Hrvatska je navedena kao jedna od onih članica EU-a u kojoj se tankerski prijevoz ruske nafte smanjio, sa 71.262 barela dnevno u ožujku na 57.972 u travnju. Manje ruske nafte nego ranije kroz svoje luke uvozi i Poljska; ranije 95.460, a sada 87.963. Italija je do sada napravila najveći posao; s čak 241,979 barela dnevno u ožujku prijevoz ruske nafte u talijanske luke u travnju je spao na 118.552.
Ali, Grčka je tankerski uvoz te nafte povećala s oko 48 tisuća dnevno u ožujku na 120 tisuća u travnju. Bugarska je povećala uvoz iz Rusije u travnju za oko tri puta u odnosu na ožujak, jedna Estonija koja je najugroženija procjenama o nacionalističkoj tlapnji Putina o povijesnoj "velikoj Rusiji", povećala je tankerski uvoz ruske nafte u travnju za čak tri i pol puta u odnosu na ožujak.
Finska, pak, čija je javnost najdublje zgrožena prizorima razaranja i zločina po gradovima Ukrajine, koja je sad definitivno na putu iz neutralnosti u punopravno članstvo u NATO-u, sa 23.163 barela nafte dnevno u ožujku, mjesec poslije povećala je uvoz na 43.547 barela iz Rusije dnevno.
Rumunjska je u travnju uvoz učetverostručila. Nizozemska je s čak 520.000 barela dnevno u ožujku došla na 655.000 u travnju. Španjolska je od niti jedne jedine kapi ruske nafte iz tankera u ožujku, mjesec poslije došla već na 85.000 barela nafte dnevno.
Sve te zemlje redom s druge se strane doista trude pomoći u Ukrajini. Samo, kad se dođe do pitanja energije...
Ali, niti to nije najgora vijest po Ukrajinu iz ove analize. Podaci TankerTrackersa donose zasebnu kategoriju "izvoza nafte iz Rusije" u kojoj se kao odredište navodi "nepoznato". U ožujku je tako u "nepoznatom smjeru" dnevno odlazilo 24.337 barela ruskog naftnog izvoza tankerima.
U travnju, pak, 655.479. Podijeljeno jedno s drugim, znači, u "nepoznato" u travnju iz Rusije odlazi 30 puta više nafte. Oznaka nepoznatog odredišta je, doduše, čisto formalna. Opća je stvar da je riječ o klasičnom načinu zaobilaženja sankcija pri tankerskom prijevozu nafte. To su ranije koristili, primjerice, Iran i Venezuela.
Potonja je danas u sasvim drugačijem položaju, čak i SAD radi na tome da ublaži sankcije Venezueli u dobu u kojem Putina Washington optužuje za zlodjela i ratne planove koji se opisuju sve do "genocida", "Blitzkriega", povijesnih usporedbi s Drugim svjetskim ratom…
Što se događa s tankerskim prijevozom nafte iz Rusije prema "nepoznatom odredištu" objasnio je njemački Manager magazin prošlotjednom zgodom ispred obale Gibraltara kada je jedan tanker na otvorenom moru u svoja spremišta primio naftu iz triju brodova koji su tamo dovezli naftu iz Ust Luge i iz Primorska u Lenjingradskoj oblasti.
Dotični veliki tanker na tu plovidbu je krenuo iz Južne Koreje, a odredište mu je bio Rotterdam. Ishod je jasan. Kad se jedna nafta pomiješa s drugom ili čak i trećom, dalje je lako proglasiti da je nejasno koja je nafta koja. Koristi su višestruke.
Shell se početkom ožujka, valjda po stoti put u svojoj povijesti, morao ispričati, taj put nakon što je kompanija po "nikakvoj" cijeni od 28,50 dolara po barelu kupila 725.000 barela ruske nafte od kompanije Trafigura. Ukrajinski ministar vanjskih poslova tim je povodom javno pitao ne miriše li Shellu ruska nafta po krvi. Shell se stoga posipao pepelom.
Međutim, dok su SAD, Kanada, Australija i Velika Britanija zabranile svaki uvoz ruske nafte, dok se članice EU-a pokušavaju posložiti i oko europskog embarga na naftu, biznis se nastavlja drugim sredstvima. Nije tu riječ samo o višegodišnjem Putinovom prijatelju Viktoru Orbanu, koji ustraje na tome da mu ne pada na pamet uskratiti Mađarskoj niti kap ruske nafte ili plina.
Nije riječ niti samo o koprcanju Njemačke, čija vlada pokušava naći način "nultog uvoza ruske nafte" do kraja godine, a usput objasniti u prvom redu Ukrajini, ali i mnogim drugima kako se pomaganje Ukrajincima da se obrane uklapa u takvu politiku.
Ovdje je riječ o zametanju službenih tragova ruskog porijekla nafte u transportu u luke Europske unije, pri čemu budžet Ruske Federacije, makar i nešto manje, ali i dalje ima naftnu opskrbu novcem za rat u Ukrajini, te pri čemu na maržama kao rijetko kad zarađuju tvrtke koje u tome posreduju.
Podaci Centra za istraživanje energije i čistoće zraka (CREA) kažu da je Europska unija od 24. veljače ove godine do danas za naftu platila 13,6 milijardi eura, za plin skoro 30 milijardi, a za ugljen oko 850 milijuna. Sve skupa to je skoro 42 milijarde eura za energente Rusiji naspram pomoći Ukrajini od…
Riječ je o relativno staroj temi. Još početkom travnja Josep Borell, ministar vanjskih poslova EU-a, konstatirao je da je EU poslala Ukrajini "samo jednu milijardu eura pomoći". Nije tu riječ samo o etičkoj katastrofi. Posljedice katastrofalne ovisnosti Europe o fosilnim gorivima iz Rusije čak se ne zaustavljaju niti na vojno strateškoj i političkoj prijetnji.
"Ako Rusija počinja ratne zločine, čak i genocid, svatko tko snabdijeva Rusiju takvim krvavim novcem, sudjeluje u tom istom ratnom zločinu", kazao je nedavno u intervjuu Observeru glavni ekonomski savjetnik ukrajinskog predsjednika Oleg Ustenko.
Njegova poruka u tom dijelu bila je jasna svakom čovjeku na čiju se savjest može apelirati. Ali nije bilo samo to. Za sve druge Ustenko je dodao:
"Znamo za svaki brod ime, zastavu, ime kapetana, količinu nafte, znamo koliko je novca za tu naftu plaćeno, odredišnu luku, koje su im tvrtke prodale osiguranje. Sa svim ćemo tim informacijama mi raditi. Sada imamo druge stvari koje su nam puno hitnije, ali promatramo sve one to čine."
"Možda za jednu, možda za deset godina, ali mi ćemo naći te ljude", obećao je konačno kazneni progon trgovcima ruskom naftom za vrijeme rata u njegovoj zemlji.
EU je prošle godine uvozom iz Rusije pokrio 34 posto svoje potrošnje nafte i 45 posto potrošnje plina. Odnosno, Rusija u EU prodavala je više od polovice svoje nafte i čak 80 posto svoje proizvodnje plina. U toj priči Hrvatska je tamo gdje je bila i 2008., u godini ratne kampanje Vladimira Putina u Gruziji.
Bivši direktor INA-e Davorin Štern tada je objavio da je "Hrvatska momentalno o Rusiji ovisna samo što se tiče plina", a da naftu "može kupovati na međunarodnom tržištu i snabdijevati rafinerije u Rijeci i u Sisku".
Ta 2008. u hrvatskoj energetici bila je zanimljiva godina. Upravni odbor Fonda hrvatskih branitelja prodao je te godine MOL-u svih svojih sedam posto dionica INA-e, MOL je kupio ukupno 22,15 posto dionica i, s ranijim udjelom u INA-i, naglo je postao vlasnik 47,15 posto INA-e, najveći dioničar kompanije.
Danas, nije isključeno, da se i u Hrvatskoj nađe netko iz "struktura" tko žali, kao jako mnogi iz državnih vrhova velikih članica EU-a, posebno Njemačke, što u međuvremenu nisu puno više razvili obnovljive izvore energije i svu prateću infrastrukturu. Razliku u položaju Hrvatske čini LNG terminal na Krku, barem što se tiče plina je mirna.
Ali, u Hrvatskoj se jako mijenja situacija i s naftom. 30. ožujka JANAF je objavio da od 15. svibnja svojim naftovodom više neće transportirati naftu za NIS Srbije, naftnu kompaniju u većinskom vlasništvu ruske državne tvrtke Gazprom Neft kojoj je EU još sredinom ožujka odredila sankcije.
Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić takvu perspektivu Srbije tada je nazvao "užasnom pozicijom". Nade da bi do sredine svibnja "u Ukrajini mogle prestati teći rijeke krvi" kako bi nafta nastavila teći neometano, jasno je da su u međuvremenu presahnule. Samo, Vučić je već tada najavio da će taj problem "rješavati s Hrvatskom i EU-om".
Prije nekoliko dana JANAF je objavio da je, temeljem odluke Vijeća EU-a od 8. travnja produžio biznis s NIS-om i nakon 15. svibnja. A Orban, pardon, Mađarska? MOL je još debelo u ožujku krenuo raspitivati o zakupu kapaciteta JANAF-a od čak šest do sedam milijuna tona nafte iz smjera Omišlja.
