Kad se te ugodne rimske večeri prije 12 mjeseci pojavio na balkonu Petrove bazilike i okupljeno mnoštvo ispred sebe očaravajuće neceremonijalno pozdravio s "dobra večer", novi je Papa dao naslutiti da će njegov pontifikat u mnogome biti drugačiji od prijašnjih.
Franjo je u prvoj godini zasigurno promijenio javnu sliku papinstva. Njegov je prethodnik u mirovinu otišao mercedesom, on je došao renaultom iz '84. Umjesto da uđe u raskošnu Apostolsku palaču, ostao je u mnogo skromnijem Domu sv. Marte, vatikanskom hotelu u koji je uselio sa svim kardinalima prije konklava. Na grudima mu je ostao obični željezni umjesto zlatnog pektoralnog križa. Časopis Time ga je proglasio osobom godine, kultni glazbeni Rolling Stone stavio ga je na naslovnicu, a čak ga je i modni Esquire proglasio najbolje odjevenim muškarcem godine, iako je uvijek isto odjeven.
Ljudi hrle u Vatikan kako bi ga vidjeli, guraju se i predsjednici i premijeri. Sve što kaže dočekuje se nekritičnim pljeskom. Sam plaća svoje račune i telefonira vjernicima. "Franjin efekt" povećao je prodaju vatikanskih suvenira za dvjesto posto, a on sam nedavno je priznao da mu taj status medijske 'superzvijezde' ide na živce.
Franjo je naslijedio Crkvu pogođenu kombinacijom kriza i skandala. Seksualno zlostavljanje djece, koje su provodili svećenici, potkopalo je moralni autoritet Crkve. Istodobno, vatikanska birokracija, Kurija, optužena je za korupciju, pranje novca, povezanost s mafijom i druge skandale. Pontifikat njegova prethodnika Benedikta XVI. završio je povijesnom ostavkom 28. veljače 2013., a četiri dana kasnije 150 kardinala okupilo se u Vatikanu prije konklave kako bi razmotrili dramatično stanje Crkve i izazova koji stoje pred novim papom.
U tjednu koji je slijedio otvoreno su razgovarali i izrazili duboku zabrinutost, očaj pa čak i ljutnju zbog kaljuže u kojoj je zaglibila Rimska kurija zbog skandala kojima se nije vidio kraj. Oni su tražili reformu, radikalnu reformu Rimske kurije. Željeli su nekoga tko će "isušiti močvaru". Tražili su čovjeka sposobnog da upravlja Kurijom i Crkvom, a prije svega, tražili su "čovjeka duboke duhovnosti" kojega će sljedbenici drugih religija prepoznati kao "Božjeg čovjeka". Našli su ga u "biskupu s kraja svijeta", Jorgeu Mariju Bergogliju.
Koliko je, međutim, Franjo stvarno reformirao Crkvu? Provodi li korjenite promjene ili je, kao što je to napisao dugogodišnji urednik Catholic Heralda Luke Coppen, u medijima stvoren "Franjo iz mašte, figura rođena u liberalnoj fantaziji"?, pita se ugledni The Economist.
Franjo sebe opisuje kao grešnika, a njegov osmijeh govori, odmah na prvu, da je dobar i ponizan čovjek. On propovijeda "siromašnu Crkvu, za siromašne", poziva svećenike da izađu na periferiju ("Više volim Crkvu koja je puna modrica, koja je bolna i prljava jer je bila na ulicama, od Crkve koja je nezdrava od ograničenja i brige za vlastitu sigurnost"), odbija isključivnost prema homoseksualcima ("Tko sam ja da im sudim?"), ne osuđuje ateiste ("Oni koji ne vjeruju u Boga neka slušaju svoju savjest"), traži da se razvedeni ne odbacuju nego podupiru, osuđuje divlji kapitalizam i naziva ga novom tiranijom ("Kako vijest može biti to da je vrijednost burze pala za dva posto, a nije vijest kada beskućnik umre"), odbacuje idolatriju novca i bogate poziva da redistribuiraju bogastvo.
Teško da se netko može ne složiti s tim riječima i teško da može reći da Papa ne pokazuje primjerom ono što govori. A pokazao je to i prije skromnim životom nadbiskup Buenos Airesa. Što je, međutim, Papa, osim što je riječju i gestom osvojio srca vjernika i nevjernika, opipljivoga ostvario u prvoj godini?
Prvo, osnovao je povjerenstvo osmorice kardinala iz svih dijelova svijeta, među kojima je samo jedan povezan s Kurijom, s kojima se savjetuje o upravljanju univerzalnom Crkvom i reformi kurijalne i svećeničke birokracije koja je najveća zapreka reformi u Crkvi. I već je drastično reformirao skandalima opterećenu Vatikansku banku i osnovao novo tajništvo za ekonomiju koje će upravljati vatikanskim financijama. To je vjerojatno najveća promjena u Kuriji zadnjih pedesetak godina.
Ni njegov ostanak u Domu sv. Marte nije samo simboličan. Objasnio je to potrebom da kao pripadnik vjerske zajednice, jezuita, ne živi u izolaciji. Bio je to i politički potez. Pokazuje želju da traži savjet izvan tradicionalnih crkvenih struktura. Život u tom domu daje mu slobodu. Jednom je Apostolsku palaču opisao kao obrnuti lijevak, "unutrašnjost je velika i prostrana, ali je ulaz vrlo uzak". Franjo zaobilazi vatikansku hijerahiju i savjetnike s periferije postavlja u središte odlučivanja. Sve više svećenika i laika izvan Rima imenuje u savjetodavna tijela.
Poduzeo je i za katolicizam posve neobičan korak poslavši upitnik ("Lineamenta") biskupima diljem svijeta kako bi saznao što vjernici misle o nekima od najkontroverznijih doktrina Katoličke crkve poput seksualnosti, kontracepcije, pobačaja, vjerojatno svjestan da nikad nije bilo veće razlike između crkvene doktrine po pitanju spolnosti, kontracepcije, braka i onoga što vjernici o tome misle i prakticiraju.
Godinu dana kasnije, Bergogliova reforma se pokazala puno dubljom i širom nego što je većina onih, ako ne i svi koji su ga izabrali, očekivala. Engleski kardinal Cormac Murphy-O'Connor ovako je to pretočio u riječi: "Mi smo svi željeli promjenu i reformu, ali mislim da nitko od nas nije očekivao toliko svježeg zraka".
Poput pape Ivana XXIII., koji je otvorio prozore Vatikana za svježi zrak Drugog vatikanskog koncila, posljednje velike reforme u Crkvi, tako je Franjo ponovno otvorio te iste prozore vjetru promjena, a rezultati toga nastavljaju iznenađivati i poticati, piše National Catholic Reporter. Kao i mnogi drugi, njemački kardinal WalterKasper vjeruje da je Franjo "probudio nade u novi početak za Crkvu, baš kao što se dogodilo nakon Drugog koncila". Međutim, on je zabrinut da bi ljudi mogli preopteretiti Papu pretjeranim očekivanjima koja se ne mogu ispuniti.
Više od svega Franjo je pokazao svoju izvanrednu sposobnost komuniciranja svojih ideja, ideja svoje vjere i to samo gestama. Svaki papa je govorio o potrebi čuvanja ljudskog života čak i u najtragičnijim i najbolnijim slučajevima. Međutim, Franjo je postigao više nego itko od njih kada je zagrlio oboljelog od neurofibromatoze. Ili pokazavši kako se izlazi na margine društva kada je kao prvi Papa misu na Veliki četvrtak premjestio iz bazilike svetog Petra u rimski maloljetnički zatvor i oprao noge mladim delikventima.
Njegovi prijedlozi, iako jako popularni, ipak su naišli i na kritike. Konzervativni crkveni krugovi smatraju da je u 'smekšavanju' crkvene doktrine prema grijehu preliberalan, a njegovu encikliku Radost Evanđelja jedan je američki konzervativni radijski voditelj nazvao "čistim marksizmom". Papa je to oklonio, ali načinom koji kritičare sigurno nije udobrovoljio. "Marksistička ideologija je pogrešna, ali poznavao sam mnogo marksista koji su bili dobri ljudi i zato me ovo ne vrijeđa", rekao je Franjo za La Stampu.
Kao prvi južnoamerički papa, Franjina politička i ekonomska perspektiva zasigurno su drugačije od dvojice njegovih neposrednih prethodnika, Europljana oblikovanih u Hladnom ratu. Franjo ima tendenciju da kapitalizam promatra po učinku na treći svijet. Oblik kapitalizma koji on poznaje iz Latinske Amerike u najvećoj mjeri nije liberalan nego koruptivan, objašnjava Financial Times.
U vrijeme dok se priprema proslaviti prvu godišnjicu svog pontifikata 13. ožujka, Franjina vizija Katoličke sve je jasnija. On je usredotočen na siromašne, marginalizirane i "izgubljene ovce" - vjernike koji su napustili Crkvu posljednjih godina zbog neslaganja s njezinim krutim stavovima vezano uz obitelj ili zbog zgroženosti skandalima koje su je potresle i zbog kojih je izgubila svoj moralni autoritet.
A njegov utjecaj ide daleko, naglašava Washington Post. Nedavno je učenik srednje katoličke škole u američkom Hyattsvilleu rekao da će se obratiti Papi za neku dvojbu jer je "on najbliža osoba Bogu". Njegova učiteljica JuliePenndorf brzo mu je objasnila: "Bog ne voli Papu više nego što voli tebe. To je područje u kojem se Crkva pomaknula u pozitivnom smjeru. Papa je čovjek".
