Net.hr vam predstavlja svoj vremenski stroj koji će vas svakoga dana voditi kroz povijest sporta, u različite dijelove svijeta. Zaplovite s nama u dane kad je Pele igrao na Maksimiru, zašto se u Hrvatskoj počeo igrati hokej, što je bilo Del Pieru da Bokšićuukrade auto, zašto je Divac varao na Gripama, kako su Dinamo i Hajduk rušili engleske velikane...Izjava Slavena Bilića, izbornika hrvatske nogometne reprezentacije da bi naša nacionalna momčad mogla uskoro igrati i kvalifikacijske utakmice u Splitu sjajan je podsjetnik na davne dane kad se to uistinu i događalo. Vjerovali ili ne, od toga je prošlo ni manje ni više nego 13 godina. Pa je time Bilićeva napomena pomalo i smiješna, a neki misle i žalosna.
Činjenica jest da je 13 godina od zadnjih kvalifikacijskih utakmica Hrvatske u Splitu ne samo previše, nego i pretužno. S obzirom da su od tih dana prošli toliki kvalifikacijski ciklusi, i za SP u Japanu i za EP u Belgiji i Nizeozemskoj i potom opet za EP u Portugalu, pa iza SP u Njemačkoj, pa u konačnici i EP u Austriji.
Hrvatska je uvijek igrala u Zagrebu, Splitu su ostajale tek mrvice u obliku prijateljskih utakmica, pa koliko god se u HNS-u trudili uvjeravati da Split nije zaobiđen ni zanemaren zbog prijateljskih spektakala s Brazilom, Njemačkom i Nizozemskom. Naravno da to nije tako, Split je zaobiđen i samim spominjanjem u ovome vremeplovu...
Da, pozabavit ćemo se i prisjetiti zadnjih kvalifikacijskih utakmica hrvatske reprezentacije u 'dalekom' Splitu, u zimu 1997. protiv Danske i Slovenije. U obje utakmice doživljeno je neugodno iznenađenje, Hrvatskoj su nužno trebale pobjede, izborena su dva remija, 1:1 protiv Danske i 3:3 protiv Slovenije u čudnim okolnostima. Takvim da su mnogi poljudski stadion prozvali – ukletim.
Smješteni u Vili Dalmaciji podno Marjana reprezentativci i izbornik Blažević trpjeli su silnu navalu, jagmu za ulaznicama, promenada navijača i kojekakvih tipova u Splitu bila je upravo nevjerojatna, izgubio se mir i usredotočenost nakon čega su došli neugodni rezultati.
Hrvatska je povela u toj zimskoj noći u veljači protiv Danske, kombinaciju Prosinečkog, Jarnija i Šukera - ovaj zadnji je završio glavom, nadmudrivši Schmeichela. Vatreni su potom igrali neloše, imali neke prigode, no nisu ih realizirali.
Desetak minuta prije kraja, jedan posve bezopasan napad gostiju završio je s danskim pogotkom. Sa strane, s gotovo tridestak metara Brian Laudrup uputio je loptu u kazneni prostor, nije to bio ni udarac ni centaršut, lopta je mijenjala smjer i završila iza leđa iznenađenog Ladića.
Bilo je to 1:1 a vremena za popravak nije bilo. Splitska publika zazivala je na vrata svog ljubimca Tončija Gabrića, Ladić i Blažević bili su izvrgnuti vrijeđanju i u takvom neugodnom rasploženju igrao se susret protiv Slovenije tri dana kasnije - bez Šukera i Jarnija koji su dobili žute kartone.
Inače, taj dvoboj protiv Danaca gledatelji osim 'Ladićeve bure' prepričavaju i još po smrzotinama koje je svaki gledatelj i novinar zadobio u toj hladnoj noći kad je bura ledila kosti.
Protiv Slovenije, s puno manje publike koja je, pak, bila oduševljena što je na vratima Gabrić, sve je počelo dobro. S 2:0 Hrvatska je vodila nakon pola sata (Prosinečki i Boban), a Primož Gliha je smanjio u zadnjoj minuti prvog dijela. I to na takav način da se Gabrić prigodom neuspješnog sprečavanja tog pogotka teško ozlijedio. Istrčao je Glihi u noge, slupao se, a gol je ipak postignut. Gabrića je u nastavku zamijenio Marijan Mrmić, danas trener vratara u reprezentaciji. Pokazalo se da to nije bila njegova noć.
Iako je Hrvatska još jednim pogotkom povela s 3:1, Slovenci su s još dva pogotka Glihe, vjerovali ili ne, izjednačili. Mrmić je stajao kao ukopan, nakon utakmice dugo je publika ostala na stadionu, vrijeđala Blaževića, a sutradan su novine u Hrvatskoj osvanule s naslovima – Adieu France. Od tada pa sve do danas Hrvatska nije igrala kvalifikacijsku utakmicu na poljudskom stadionu.
No, naša se vrsta ipak plasirala na to svjetsko prvenstvo u Francuskoj gdje je naposljetku osvojila brončanu medalju. U sljedećoj izlučnoj utakmici u Solunu nadvisila je Grčku, u kolopletu dobrih igara i okolnosti u dodatnim kvalifikacijama nadmašena je tada izvanredno jaka Ukrajina, a sve to moramo zahvaliti danskom vrataru Schmeichelu koji je u zadnjem kolu obranio nemoguće šanse Grka i izvukao remi Danaca u Ateni, da su Grci pobijedili, Hrvatska bi otpala.
Bile su to kvalifikacije za infarkt, a opet ih se tako lijepo sjetiti, jer su bile temelj najvećeg uspjeha hrvatskog nogometa, trećem mjestu na svijetu u Francuskoj 1998. godine.