Net.hr vam predstavlja svoj vremenski stroj koji će vas svakoga dana voditi kroz povijest sporta, u različite dijelove svijeta. Zaplovite s nama u dane kad je Pele igrao na Maksimiru, zašto se u Hrvatskoj počeo igrati hokej, što je bilo Del Pieru da Bokšićuukrade auto, zašto je Divac varao na Gripama, kako su Dinamo i Hajduk rušili engleske velikane...Govore da je to bila najbolja brazilska reprezentacija svih vremena, a krahirala je već u četvrtfinalnoj skupini svjetske smotre u Španjolskoj 1982. godine. Sastav je tadašnjih stotinjak milijuna Brazilaca znalo izustiti napamet - po brojevima, od 1 do 11. Waldir Peres, Leandro, Oscar, Luizinho, Cereso, Junior, Falcao, Socrates, Serginho, Zico i Eder.
Igrali su šarmantan, lepršav i znatiželjan nogomet, znatiželjan na način da su uvijek tražili dodatno, lijepo rješenje, nogomet je za njih bio ne samo obaveze, već i veselje. Zbog tog veselja i dogodilo im se to što im se dogodilo, pa su umjesto najboljih proglašeni najtragičnijim brazilskim sastavom svih vremena.
Dakle, ta krasna brazilska generacija razvaljivala je i u kvalifikacijama i na Svjetskom prvenstvu osamdesetih u Španjolskoj, svladani su u skupini Rusi, Eder je sa svojim dalekometnim topovima bušio sjajnog inače Dasajeva, Škotima je nabijeno pet komada, Novi Zeland se bio igračka za žonglere iz Brazila.
Istovremeno, Italija se s tri neodlučena ishoda, protiv Kameruna, Poljske i Perua, jedva kvalificirala za sljedeći krug. Na gol razliku. A taj sljedeći krug igrao se u četiri skupine s tri momčadi, pobjednici su se plasirali u polufinale.
Brazil, Italija i Argentina bili su tako u istoj skupini i ta je skupina smatrana atraktivnijom i od samog finala tog prvenstva. Brazil je, dakako, bio favorit, Argentina s Maradonom bila je pritajeni favorit, Italija autsajder, zapravo majka svih autsajdera.
No, sve se odigralo baš onako kako nitko nije mogao ni pretpostaviti. Najprije su Talijani Tardelli i Cabrini srušili Argentinu s 2:1 za koju je jedini gol dao Passarela.
Maradonu su Talijani izmlatili, a danas se priča kako ga je Gentile dobro čuvao. S pedesetak prekršaja od kojih je suđeno samo desetak. Onda je i Brazil smlavio Argentinu - Zico, Serginho i Junior lako su sredili Gaučose gdje je nervozni Maradona dobio crveni karton.
Utakmica kojem je odlučivala o pobjedniku skupine bila je Brazil – Italija. Na starom stadionu Sarria, u vlasništvu Espanyola iz Barcelone. I danas se ta utakmica smatra 'klasikom'. Poveli su Talijani u petoj minuti golom Paola Rossija, izjednačio je Socrates sedam minuta kasnije.
Taj Rossi koji je u Italiji bio inkriminiran za lažiranje utakmica, pa i pomilovan, stoga je i išao na prvenstvo, iznova je Talijane doveo u vodstvo. U 25. Minuti bilo je 2:1 za momčad Seppa Bearzotta.
Dugo su Brazilci pritiskali kako bi izjednačili, uspjelo im je to tek u 68. minuti udarcem Falcaoa. Sad je Brazil krenuo još snanžnije, ali gle čuda, opet je Rossi prevario kompletnu obranu Brazila u 74. minuti. Kakav je to šok bio, Brazil je napadao i nije postigao zgoditak, Zoff je bio nesavladiv.
Povijest priča da su brazilski nogometaši ostali ležati na terenu i sat vremena nakon utakmice, a cijela je Italjia slavila, jer je kasnije postala i svjetski prvak, u polufinalu je lako sa 2:0 sredila Poljsku (opet Rossi), a u finalu i Njemačku 3:1.
Brazilci su kod kuće dočekani sa serijom samoubojstava, a Rossi je bio i najbolji strijelac tog Svjetskog prvenstva sa šest golova. Od kojih je čak tri dao Brazilu. Nevjerojatno ali istinito.
Rossi je u Italiji dočekan kao junak, tvornice su se doslovce natjecale koje će mu dati svoje proizvode beslatno do kraja života. Međutim, nikad više nije ponovio ni približno kvalitetnu seriju partija kao što je to činio u Španjolskoj na svjetskom natejcanju 1982. godine. Brazilci ga zacijelo i danas sanjaju kao – vraga!
Sve vaše prijedloge, ideje ili kritike možete slati i autoru na e-mail: Mario Lešić
