Prvu obljetnicu rada obilježio je ovih dana bečki "Muzej za
povijest srenjovjekovnog prava", poznatiji kao "Muzej mučenja", smješten na osamstotinjak kvadrata nekadašnjeg Prvog zračnog skloništa, što su ga nacisti početkom četrdesetih dali sagraditi u bečkom Esterhazyparku. Sedamdesetak izložaka, mahom replika stravičnih originala iz prohujalih stoljeća, zrcale širok spektar gadosti što su ih ljudi u stanju namijeniti jedni drugima, od vješala, giljotina i kolâ za mučenje do lomača, palčenica, španjoliskih čizmi ili željeznih djevica.
Frank Riegler, koji već nekoliko godina u Koruškoj vodi dobro posjećen muzej slična postava, i Herwig Libowitzky, slikar i scenograf bečkog "Raimund Theatra", predstavili su nakon višemjesečnih intenzivnih priprema, tijekom kojih bi se nerijetko našli suočeni s nerazumijevanjem, pa i prosvjedima dijela gradskih vlasti, nesvakidašnju zbirku pravnih akata i prikaza njihove primjene u praksi, koju, kako ističu, nipošto ne treba shvatiti kao neku vrstu sadističkog horor-kabineta, već isključivo kao "znanstveno utemeljen prikaz mučenja"
u srednjem vijeku i kasnije.
Osim toga, jezive metode iznuđivanja priznanja i kažnjavanja
prijestupnika od varalica i kradljivaca do krivovjeraca i vještica vrhunac svoje pravne utemeljenosti doživjet će upravo u Beču - u doba carice Marije Terezije, kada se kao Constitutio Criminalis Theresiana (1768) udomaćuju u tamnicama i mučionicama diljem monarhije.
Eksponati - predmeti za mučenje i kažnjavanje - podijeljeni su u četiri skupine, ovisno o težini prijestupa i načinu torture koja bi uslijedila. Ponekad bi svrha okrutnih naprava za mučenje bila isključivo iznuđivanje priznanja: među sucima i krvnicima nemalu popularnost uživale su u takvim slučajevima tzv. palčenice - metalne pločice načičkane čavlima, koje su se stezale vijcima, drobeći pritom meso i kosti prijestupnikovih
palaca. Primjenjivane kao prva instanca torture u slučaju da delinkvent svoj prijestup ne prizna odmah nakon zastrašivanja, palčenice, po kojima bi mučitelj s vremena na vrijeme udarao i teškim maljem, slovile su, uzgred, kao blaži oblik mučenja.
S daleko više mašte pristupalo se izradi maski uz pomoć kojih se prijestupnika zbog njegovih grijeha i nedjela javno izvrgavalo ruglu, primjerice "Kućnog zmaja", nakazne krinke za kažnjavanje svadljivih žena, sklonih povrh svega još i ogovaranju: goleme uši značile su da čuju sve, dugačak nos da ga zabadaju u stvari koje ih se ne tiču, dok su velika, razjapljena usta mahom simbolizirala zao jezik... Posebno poglavlje u povijesti mučenja čine različite sjekire kojima bi se nad osuđenicima ponekad izvršila čak i smrtna kazna. U većini slučajeva, sjekire su se, međutim, koristile da se prijestupnika osakati i na taj način trajno obilježi. Jezivoj praksi odsijecanja šake pribjegavalo se, primjerice, pri kažnjavanju kradljivaca, krivokletnika, varalica ili
trgovaca optuženih za opetovanu upotrebu lažnih utega...
U posljednjoj skupini nalaze se sprave čiju primjenu osuđenik u pravilu ne bi preživio. Najteža, a ujedno i najsramotnija kazna, ističu kustosi muzeja, bila je zloglasni kotač, uobičajen uglavnom kao kazna za ubojice sve do kasnog 18. stoljeća: Vezanog rukama i nogama za kolčeve, delinkventa bi se usmrtilo nizom žestokih udaraca masivnim kotačem, na kojem bi kasnije ostao naboden, sve dok mu truplo ne bi pojele vrane...
Na žalost, monstruozna praksa mučenja, čiji se jezivi prizori u bečkom muzeju simuliraju uz pomoć lutaka u prirodnoj veličini, nije tek puki relikt neke davne, mračne prošlosti, nego i oblik torture od koje su se mnoge države današnjice ogradile samo na papiru. Na to upozorava posebna, trajna izložba u organizaciji "Amnesty Internationala", što je posjetitelji mogu razgledati prije no što napuste mračne hodnike muzeja:
Uz fotografije i table s informacijama pritom posebno mjesto zauzimaju projekcije video snimki na kojima žrtve mučenja - danas mahom oblika političkog nasilja - govore o svojoj tragičnoj sudbini.
