Kada sam napisao Nepodnošljivu lakoću postojanja, pomalo me je brinulo što sam od riječi kič napravio jednu od nosećih riječi romana. Doista, ova riječ je, još nedavno, bila gotovo nepoznata u Francuskoj, ili poznata u veoma osiromašenom značenju. U francuskoj verziji slavnog eseja Hermanna Brocha riječ "kič" prevodi se kao "bofl umjetnost". A to je krivi smisao, jer Broch pokazuje da je kič nešto drugo od običnog djela lošeg ukusa. Postoji kič stav. Kič ponašanje. Potreba za kičem kič-čovjeka (Kitschmensch): to je potreba da se pogleda u ogledalo uljepšavajuće laži i da se u njemu prepozna s ganutim zadovoljstvom? U Pragu, u kiču smo vidjeli glavnog neprijatelja umjetnosti. U Francuskoj ne. Ovdje se istinskoj umjetnosti suprotstavlja zabava. Uzvišenoj umjetnosti lagana, minorna umjetnost. A što se mene tiče, nikada mi nisu bili dosadni krimići Agathe Christie! Ali zato Čajkovskog, Rahmanjinova, Horowitzev klavir, velike holivudske filmove Kramer protiv Kramera i Doktor Živago iskreno i duboko prezirem. I sve me više srdi duh kiča prisutan u djelima čija se forma smatra modernističkom.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
