Ivana Jukić i njen slučajni kulinarski partner Juan pokazali su da u kuhinji prepreka za dobra jela nisu ni različiti jezici ni činjenica da kuhate s potpunim neznancem - ako volite hranu i želite skuhati dobro jelo. Ivana i Juan pronašli su zajednički jezik u kuhinji i na kraju odnijeli pobjedu u devetoj sezoni showa 'Tri, dva, jedan - kuhaj!'
Favoriti od samog početka, oboje potkovani velikim znanjem i ljubavlju prema hrani i njenom pripremanju, Ivana i Juan pobijedili su, a Ivani je to mnogo značilo i iz osobnih razloga. Naime, na kraju je otkrila kako se bori s depresijom, a za RTL.hr je rekla više o tome, ispričala kako je upoznala supruga, kako je biti mama četvero djece te zahvalila Juanu na svemu.
Volite li oduvijek kuhati?
Joj, da, oduvijek. Još kao mala djevojčica znala sam gledati baku kako razvlači tijesto i vrlo brzo sam se ohrabrila da pokušam i ja. Baka je inače bila kuharica u hotelu. Mislim da sam negdje u prvom razredu skuhala svoje prvo samostalno jelo (naravno, to je bilo nešto jednostavnije), a već u četvrtom sam imala pokušaje s tijestom. Druga baka je kao mlada djevojka radila na župnom dvoru i pomagala u kuhinji. Žene koje su radile za svećenike oduvijek su bile vrsne kuharice i moja baka je tamo puno naučila, što je kasnije prenijela na mene. To su bile neke tehnike u kuhinji koje tada još nisu bilie poznate svim kućanstvima. Također, moja mama je odlična kuharica. Roditelji vode OPG i imaju izletište u Krapinskim Toplicama. Tako da, vidite, cijeli život sam okružena ljudima koji kuhaju i vole kuhati pa je vjerojatno moja ljubav prema kuhanju bila neizbježna. Kao šlag na tortu, udala sam se za kuhara. Velika smo obitelj, kako s moje, tako i s muževe strane, i najjednostavnija okupljanja, kao što su dječji rođendani, ne prolaze ispod 30 osoba, a možete naslutiti da je lajtmotiv uvijek hrana. Da ne spominjem kako za vrijeme ručka od nekoliko sljedova već vodimo debate što za večeru i eventualnu pripremu već za sutrašnji ručak. Može se već iščitati: kuhanje je glavna tema u našoj kući. Volim kuhati za prijatelje i obitelj, ugostiteljstvo nam je zapravo stil života i naša strast, te smo tako i deklarirani u krugu naše obitelji i prijatelja.
Inače ste iz Krapinskih Toplica, sada živite u Pušći, a studirali ste u Opatiji… Radite u turizmu – jeste li puno putovali Hrvatskom zbog posla?
Da, rodom sam iz Krapinskih Toplica. Radim od svoje 16. godine, prvo u trgovini svojih roditelja još kao srednjoškolka, zatim na recepciji hotela u Krapinskim Toplicama tijekom studija. Odmah po završetku fakulteta u Opatiji počela sam pripravnički staž u jednom hotelskom lancu u Opatiji. Kao pripravnik morate proći sve odjele hotela, no moj tadašnji mentor brzo je uvidio da ja gravitiram prema hrani i piću pa sam prebačena na mjesto asistenta menadžera hrane i pića. Tamo sam kasnije spletom okolnosti bila zapravo bačena u vatru i ostala sam asistent koji nema menadžera i gotovo sve odluke sam morala donositi sama. Pošto nisam imala iskustva, možete zamisliti da nisu baš sve bile ispravne, no ja sam se morala nositi s njihovim posljedicama i preuzimati odgovornost. Bez obzira na burno razdoblje, mogu reći da sam puno naučila.
Nakon mog pripravničkog staža, koji je bio baš buran…, moj tadašnji dečko, danas moj surug i ja zajedno smo radili nekoliko sezona na Cresu. Josip kao kuhar, ja kao konobar. Imala sam sreću što sam zaista radila s ljudima koji znaju i tamo sam također mnogo naučila. Radila sam također u Zagrebu u jednom hotelu kao menadžer hrane i pića, nadalje, imala sam priliku raditi i u marketingu. Posljednjih godina sam radila kao asistent menadžera hrane i pića u hotelskoj kući na Hvaru. Naravno, mnogo iskustva i znanja sam stekla i tamo. Nakon lutanja zaustavili smo se na adresi Donja Pušća gdje smo kupili kuću i sagradili dom.
Kako ste upoznali supruga? Koliko ste u braku?
Supruga sam upoznala u Opatiji tijekom pripravničkog staža. Kad smo se upoznali, bila sam mu nadređena i također 6 godina starija od njega. Bilo je to burno doba... U braku smo 12 godina.
Jeste li oduvijek željeli imati puno djece? Kako je biti majka četvero djece? Jesu li vam djeca najveća radost?
Da, oduvijek sam htjela imati više djece. Revoltirana činjenicom što moja mama ne želi više od dvoje, čak sam u osnovnoj školi napisala pjesmu o tome. S obzirm da suprug potječe iz obitelji s četvero djece, naviknut na život u “čoporu”, i sam je htio imati više djece. Majka četvero djece znači uvijek biti okruženi s puno ljubavi, poljubaca I zagrljaja i također s puno buke, nereda i histerije. Naravno, moja djeca su moja najveća radost i uz njih sam puno toga naučila o sebi.
Spomenuli ste da ste se borili (i izborili) s depresijom: možete li nam reći više o tome? Je li kuhanje to što vas je 'izvuklo'?
Depresija i ja smo još uvijek u ratu, ali mogu ponosno reći da sam ja ta koja dobiva bitke. Puno je događaja u životu koji vam poljuljaju samopouzdanje i ljubav prema samome sebi. Lako je reći "moraš voljeti sebe", ali kada jednom dođeš u fazu da je ta ljubav preispitana, povratiti je zajedno sa samopouzdanjem dulji je process. Kao što sam već rekla, radim od svoje 16. godine, te čak ni nakon rođenja prva tri djeteta nisam bila više od 6 mjeseci na porodiljom, a sada nakon četvrtog sam cijelo vrijeme kod kuće jer se menadžerska pozicija i četvero djece teško mogu pomiriti.Svoj posao jako volim, bez obzira na stres koji povlači sa sobom. Ne bih htjela da me itko krivo shvati, ja svoju djecu obožavam i oni su smisao mog života, no svi mi igramo više uloga u životu. I onda kada jedne od tih uloga više nema, naravno s vremenom osjećate kako vam je nešto oduzeto, osjećate se nepotpuno i neostvareno. Odjednom počinjete preispitivati sve što ste u životu postigli, čak i sebe kao majku i gubite perspektivu. Suprug radi u Opatiji i također je na visokoj menadžerskoj poziciji, tako da sam kroz tjedan sama s djecom pa ni to ne pomaže u cijelom procesu. Naravno, roditelji, moja teta, sestrična... mi uskaču, no i oni imaju svojih obaveza. Također, moja vjenčana kuma i najbolja prijateljica mi je veliki oslonac i osoba kojoj se uvijek mogu obratiti. Kuhanje me uvijek izvlači… U kuhinji sam svoja i mogu se prepustiti. Odbijala sam bilo kakve lijekove i željela sam pokušati pronaći izlaz iz svega na drugi način. Prijava u show je bila jedan od tih načina i mogu reći da mi je jako pomoglo. Mali odmak od svakodnevnice, novi ljudi, nova iskustva… Odmah dobijete drugu perspektivu na svoj život.
Znate jako puno o kuhinji i kao da vas nijedno jelo nije moglo iznenaditi – odakle vam to znanje? Volite li sami eksperimentirati kod kuće?
Oduvijek sam bila jako znatiželjna, uvijek sam postavljala puno pitanja. Pročitala am puno kuharica, čak sam ih i jedno vrijeme baš skupljala. Ne samo kuharice, već i knjige o tehnikama kuhanja, o namirnicama i njihovoj obradi, kako se ponašaju u određenoj obradi. To je to, kad vas nešto zanima,sami se educirate. A tu je onda još i Josip uz kojeg puno učim. Moja nekakva prednost je što puno naučim samo gledajući kako netko drugi nešto radi i nemam inhibicija to ponoviti. Da, često eksperimentiram. Svaki recept je samo ideja.
Kako vam je bilo kuhati s Juanom, je li vam bio podrška, jeste li se ugodno osjećali kada Vas je tješio? Naime, svi su primijetili da volite kontrolirati situaciju i da sami sebi stvarate velik pritisak. Na kraju su vas ponijele emocije – što za Vas znači ova pobjeda?
Juan je jako temperamentna osoba, ali istovremeno nevjerojatno smiren i razuman. Bili smo si podrška i bilo je ugodno, jer nikada nije stvarao pritisak ukoliko nešto i nije ispalo kako treba. S obzirom da se nisam prijavila u paru, boljeg partnera nisam mogla ni zamisliti te mu i ovim putem želim još jednom zahvaliti. Pa da, ta kontrola situacije, kako sam već rekla, proizlazi iz drugih aspekata mog života, a i dosta sam samokritična. Savladale su me emocije na kraju. Kroz show nisam željela previše pričati o nikakvi osobnim stvarima, a pogotovo ne o depresiji. Mislim da to ne bi bilo pravedno, ali onda na kraju, zajedno s uzbuđenjem, i te su emocije isplivale. Pobjeda je zasigurno još jedna od stvari koja utječe na samopouzdanje, iako nije ni u kojem trenutku bila motiv.
Aktivniji ste i na Instagramu; kakve recepte i savjete ćete ondje dijeliti u budućnosti?
Može se očekivati svega. Kuham za djecu, ali sam mišljenja da se djeci hrana ne bi trebala pojednostavljivati i da moraju odmah biti upoznavani sa svim začinima I aromama, teksturama i okusima. Također, moja sva djeca su različita, ima i nejedača I svejeda. Ipak, zna se da nema posebnog tretmana, već da se mora pojesti što se kuha. Od svega što je skuhano sigurno postoji nešto što sve kategorije jedača mogu izabrati. Tako da će na Instagramu biti svega, između ostalog i borbe s nejedačima.
Tko zna, možda i započnem blog na temu obiteljskih obroka i maksimalnog iskorištavanja namirice te tako savjetovati druge žene i majke. Također, teme bi mogle biti i drugi izazovi majčinstva.
