Robert Plant svakako ne svira zbog novca. Ukupna zarada od snimaka Led Zeppelina, koji su se konačno razišli prije 20 godina, iznosi 14.5 milijuna funti, što je više nego što su npr. Oasis, Blur i Manic Street Preachers zaradili zajedno. Dok Jimmy Page s trećegeneracijskim Zeppelin-surogatima Black Crowes reciklira Stairway to Heaven i ostale legendarne Zepp uspješnice kao da je još uvijek 1972., Plant uživa u intimnoj atmosferi malih koncerata.
"Dobro se zabavljam. Vidio sam sve moguće vrste rock'n'roll ludila i ovo je onoliko daleko od toga koliko je je to uopće moguće. Ne smatram to hrabrim potezom. To je samo nešto za što sam imao osjećaj da je u redu. Ako sve opet počne smrditi na rock'n'roll pokupit ću se u Maroko na par mjeseci. Ovo je samo za užitak."
Na pitanje nedostaje li mu huk publike na stadionima, legendarni pjevač odgovara: "Na neki način, volio bih sve podići na višu razinu, ali istodobno ne mogu to izvesti bez da opet uključim sve te rock'n'roll kerefeke. S ovim što sad radim stvar je upravo u tome da ne znamo što će se sljedeće dogoditi. Mjesta gdje sviramo nisu za uhodane i rutinske svirke. Radimo kao imitatori Elvisa. Ali ne želim da to postane veće.
Ako želite ono što sam nekad bio, to možete dobiti s CD-a. Koliko god Jimmy i ja dobro svirali, nećemo biti ono što smo bili. Tražim zapećke i zakutke što dalje od glavne scene rock'n'rolla. To je itekako velik put koji sam prevalio od kralja prepotentnog rock'n'rolla dovde."
O repertoaru, koji uključuje i pjesme Vana Morrisona, Donovana i drugih omiljenih autora Plant kaže: "Naravno da se ovo može protumačiti kao: evo ih, bijedne stare prdonje. Ali glazba je toliko živa da je smatram vanvremenskom. Nema nikakvih referenci na doba ili stil. I mislim da nikad nisam pjevao bolje. Nisam te pjesme ranije mogao pjevati ovako. Mogu pustiti svoj glas da poleti i lebdi i zaroni i klizi i mogu pogoditi one arapske četvrt-note kao što nisam mogao na pjesmama poput Heartbreakera. Konačno pjevam kako želim pjevati - prave pjesme izgrađene oko melodije. Uvijek sam to želio napraviti. I nema CD-a ili tako nešto za prodavati, što svemu daje nekakvu čistotu. Počeo sam kao glazbenik u malim podrumima duboko ispod zemlje, a vratiti se pun krug i opet svirati na takvim mjestima mnogim ljudima ne izgleda kao nešto naročito. Ali za mene je to stvarno uzbudljivo." Na novinarski komentar da bi to trebalo proglasiti obaveznim za sve "bogove rocka", Plant se srdačno nasmijao: "Znam! Znam! Elton John bi morao izaći i napraviti to."
I samo ime benda, Priory of Brion, Plant je odabrao kao komentar svoje prošlosti. "Sjećam se iz Monty Pythonovog filma Life of Brian kako ljudi mogu religijski poštivati nešto što je apsolutno ništa, i pomislio sam na svoju karijeru sa Zeppelinom i svo ono 'mi nismo dostojni' s**nje. Nedavno sam otišao u Disney World gdje sam ostavio otiske dlanova u betonu u Magic Kingdomu u Orlandu, tako da ime benda asocira na takvu veličanstvenu prazninu." O razlici između odavanja počasti u Disney Worldu i pjevanja po pospanim provincijskim krčmicama, ili razlici između nastupanja na velikoj sceni u Glastonburyju ili u malom šatoru namijenjenom akustičarima, Plant kaže: "Nisam prije bio u stanju pjevati ovako jer se nisam osjećao ovako inspiriranim. Ovo je laganije, življe, zabavnije i nema nikakvu potresnu važnost. Nemaš takvu fleksibilnost ako su ljudi platili velike novce da te čuju kako pjevaš pjesme koje su bile tvoj doprinos njihovim životima. Konačno sam dostigao svoju slobodu. Ako želite ono što sam nekad bio, to možete dobiti s CD-a. Koliko god Jimmy i ja dobro svirali, nećemo biti ono što smo bili. Tražim zapećke i zakutke što dalje od glavne scene rock'n'rolla. To je itekako velik put koji sam prevalio od kralja prepotentnog rock'n'rolla dovde."
