Slaven Bilić je u privatnom životu vrlo mirna i staložena osoba, no svoj posao doživljava vrlo emocionalno i teško proživljava igre svojih nogometaša uz aut-liniju. Tom temom je i započeo njegov intervju za službenu internetsku stranicu FIFA-e.
Slavene, kada vas čovjek gleda kako vodite utakmice, rekao bi da je prva riječ koja vas opisuje strast?
arti-201010100295006"Naravno. Takav sam oduvijek bio kao klinac, igrač i sada kao izbornik. Ne možete se u potpunosti posvetiti sportu ako niste ludi za njim. Ponekad pomislim kako sam čudan, no onda vidim da i drugi izbornici rade slične stvari i kažem sam sebi: 'Ili sam ja normalan ili su svi oni ludi poput mene.' No, zaista uživam u tome što radim. Ljudi misle da je to posao s radnim vremenom, no ja ga radim po cijele dane. Puno čitam, razgovaram s igračima, analiziram protivnike. Zapravo imam idealnu situaciju – radim ono što volim i od toga uzdržavam obitelj", izjavio je Bilić i prisjetio se jedne od svojih najtužnijih utakmica u karijeri – poraza od Turske na EURO-u 2008. godine:
//www.youtube.com/embed/ipi-sbqrsgU
"Ah, ta utakmica! Prvo sam bio ljut na suca jer nisam mogao napraviti izmjenu, no pokušao sam uvjeriti igrače da još uvijek imamo šansu proći na penale. No, bili su toliko utučeni i deprimirani zbog gola koji smo primili da ih nisam uspio podići. Iskreno, ne znam bi li itko to uspio napraviti, bili su potpuno slomljeni."
Mislite li da vaši igrači mogu ponovno doseći najveće visine u reprezentaciji?
"Trebali bi. Mislio sam da će se to dogoditi na SP-u 2010. godine, no nismo se uspjeli kvalificirati. S obzirom da je naša momčad mlada, mislim da nismo ni blizu svog vrhunca, koji bi se trebao dogoditi na SP-u 2014. u Brazilu."
Slažete li se s konstatacijom da je vaša generacija koja je 1998. godine osvojila broncu na SP-u najbolja koju je Hrvatska imala?
"Ta momčad je imala karakter, no bolja je bila ona iz 1996. kada smo u četvrtfinalu EURO-a izgubili 2:1 od Njemačke. U toj utakmici smo igrali bolje nego u onoj kada smo ih pobijedili 3:0 u četvrtfinalu SP-a dvije godine kasnije. Veličinu te momčadi su gradile naše osobnosti. Nismo igrali za najbolje svjetske klubove, no bili smo važne karike svojih klubova. Bili smo veliki karakteri, bili smo veliki prijatelji i vođe na terenu."
Može li se to očekivati od ove generacije koju vodite?
"Ne baš, svaka generacija je drukčija. No, za nas je odlično što igrači, bez obzira koliko novca zarađuju, uvijek žele igrati za reprezentaciju. Vole svoju zemlju i to je naša velika prednost."
Mnogo izbornika tvrdi da ne obraćaju pažnju na medije, kako se vi nosite s njima?
"Naravno da ih pratim, ali ne svaki dan. Nisam opsjednut time da mi jutro mora započeti novinama. Radije razgovaram s prijateljima i uživam u vremenu provedenom sa svojom djecom. Ne bojim se medija, čak i volim konstruktivnu kritiku. Hrvatska je mala zemlja i znam tko stoji iza svakog komentara. No, zli komentari ne dopiru do mene zbog, kako ih ja zovem, krugova. Ja sam šef, a u prvom krugu imam svoje suradnike Prosinečkog i Asanovića, druge bivše reprezentativce i glasnogovornika. U drugom su moj brat i dobri prijatelji, treneri i obitelj. Ako su ti krugovi dovoljno jaki, nitko ih ne može probiti."
Vjerojatno je teško raditi kao izbornik u zemlji poput Hrvatske u kojoj novinari i navijači vrlo strastveno doživljavaju sve što je vezano uz reprezentaciju?
"Oni su ludi, stres je nemjerljiv, ponekad pomislim da bi mi bilo lakše na klupi Real Madrida. No, ne mogu se žaliti, većina izbornika prolazi istu stvar. Shvatio sam da mi je lako neki dan kada sam sreo starog prijatelja koji radi kao dostavljač pizze. Pitao me bi li mu mogao naći neki posao jer ne može izdržati pritisak jurnjave po gradu, prolazaka kroz crveno svjetlo na semaforu, rasprava s ljutim klijentima. Tada sam shvatio koliko sam sretan što radim ovaj posao", završio je Bilić.
arti-201010100295006
