- Imala sam veliku sreću što sam odrasla u obitelji vrlo jakih žena. Feminizam sam zapravo otkrila vrlo kasno. Nisam znala da se moram zvati feministicom jer je u našoj obitelji postojao samo feministički način života - rekla je redateljica Antoneta Alamat Kusijanović u intervjuu karijere za ugledni britanski portal The Guardian. Povod tomu je naravno nagrada na festivalu u Cannesu gdje je njezin film 'Murina', u glavnim ulogama s Gracijom Filipović, Leonom Lučevom i Danicom Ćurčić osvojio prestižnu nagradu Camera d’Or, što je jedan od najvećih uspjeha hrvatskog filma u inozemstvu. Priča o djevojci Juliji koja je odgajana na određen, konformistički način na izoliranom hrvatskom otoku priča je o našem mentalitetu, prema viđenju redateljice.
"Znali su reći: 'Što se događa u ovom filmu? Ovo je normalna obitelj. Ništa se zapravo ne događa'", govori mlada redateljica i dodaje da to nije stvar naše kulture ili mentaliteta, već isključivo nasilja. "Ljudi misle da je to normalno: to je naša vruća mediteranska krv ili bilo što drugo. Nije, to je samo nasilje. Možemo strastveno pjevati i kuhati sjajnu ribu. Takav je mentalitet. Ostalo je nasilje", rekla je Antoneta. Cannes će joj ostati u predivom sjećanju i zbog toga što je na crvenom tepihu prošetala u devetom mjesecu trudnoće, potom se vratila u Hrvatsku, ovdje je rodila, a dvanaest sati kasnije javili su joj kako je 'Murina' osvojila nagradu. Kakva sreća za mladu majku kojoj je ovaj film prvi, a sigurno ne posljednji. U intervjuu je otkrila kako je oduvijek ekstrovert, a od svoje je šest godine režirala predstave kada bi svu djeca iz kvarta zvala k sebi da glume izmišljene likove.
Izvor: Sanjin Strukić/Pixsell
Njezina je obitelj 1991. godine pobjegla iz Hrvatske zbog Domovinskog rata - živjeli su u Italiji, zatim u Austriji, a potom i u Njemačkoj.
"O tome svemu sam kao dijete razmišljala kao o putovanju. Moja majka je bila nevjerojatna u tome. Stvarno nam se to činilo kao igra. Ne znam bih li to mogla učiniti sa svojim sinom", rekla je Antoneta. Pričala je o tome kako su se nakon rata vratili u Hrvatsku, a kada su se vozili na planinskoj uskoj cesti, automobil koji je prolazio pokraj njih naletio je na nagaznu minu. “Naš prednji kotač bio je deset centimetara od nagazne mine. Drugi auto je eksplodirao u zrak i pao na naš auto. Tipu koji je vozio odrubljena je glava. Imala sam sedam godina. Sve sam vidjela", rekla je i dodala kako bi željela režirati film o svome pogledu (tada dječjem) na rat.
"Od ranih godina imala sam vrlo jak osjećaj za vrijeme. Mislim da me to najviše formiralo. Mislim da nema ništa gore od toga da ne ispuniš svoje vrijeme i svoj potencijal. To je pravi grijeh", rekla je. Istaknula je kako nikada ne bi mogla režirati neku sladunjavu priču jer za to nema vremena...
