Jedna od poznatijih automehaničarskih radionica u Beogradu s kraja 80-tih godina nalazila se u Voždovcu koju je vodio Đorđe P. Automobili su mu bili prava strast i ne postoji kvar koji on nije mogao popraviti, naročito ako se radilo o automobilima starije proizvodnje.
Mušterije su ga voljele, jer bi uvijek s njima poslije dobro obavljenog posla sjeo, popio kavu i čašicu rakije, a usput bi se dotakli raznoraznih tema, od politike do socijalnih problema.
Bilo je to vrijeme kada se Jugoslavija iz socijalizma okretala modernizaciji društva, a samim tim i novim tehnologijama. Tada su se na ovim prostorima počeli uvoziti strani automobili, a prava atrakcija su bili japanski automobili.
Međutim, s dolaskom novih automobila bilo je potrebno osigurati uvjete za servisiranje u službenim servisima, ali i osigurati dijelove za njihovu popravak.
Tadašnji vlasnici japanskih automobila imali su dosta poteškoća kada je trebalo nešto popraviti, objasniti kako funkcionira, ili pak, kaže koji je najbolji način da se njihovo vozilo održava kako bi što duže trajalo.
Prvu pomoć i savjet tražili su od Đorđa čije stalne mušterije nisu posjedovale automobile japanske proizvodnje, ali jesu njihovi prijatelji i rođaci.
Jednom se potrgao retrovizor, drugome je otpala brava, trećem je “štucao” auspuh, četvrtom je curilo ulje i svi su dolazili kod njega da ga pitaju gdje mogu kupiti dijelove kako bi popravili vozilo.
Osim što je bio veliki zagovornik domaćih proizvoda, baš kao i automobila, Đorđe je bio i veliki šaljivdžija. Naravno, nikome nije zamjerao ako su vozili strane automobile, ali se i volio našaliti s njima.
Naime, kada bi došli u njegovu automehaničarsku radionicu s pitanjem gdje mogu nabaviti dio za svog “japanca” on im je odgovarao: “Imate u trgovini odmah preko puta željezničkog kolovodora“.
“Stvarno?!”, s oduševljenjem bi upitale mušterije. “Da, tamo prodaju sve potrebne dijelove za automobile japanske proizvodnje”, odgovorio bi im Đorđe.
Oduševljeno su izlazili iz radnje, zahvaljujući mu se dok su trčali kako bi što prije pronašli trgovinu kod želježničkog kolodvora. Tražili su, ali bezuspješno... Obilazili bi sve okolne ulice, ali bez uspjeha, trgovine jednostavno nije bilo.
Vraćali bi se zadihani kod Đorđa kako bi još jednom provjerili gdje se točno nalazi trgovina. Pritom bi ga zamolili da im još detaljnije objasni kako doći do nje.
Odgovorio bi im da se nalazi preko puta želježničkog kolodvora, kao što im je i rekao. Oni su mu objašnjavali da su tražili svuda, u svim okolnim ulicama, ali bezuspješno.
“Jeste li sigurni da se nalazi baš preko puta željezničkog kolodvora?”, upitale bi mušterije.
“Da, ali u Tokiju”, uzvratio je naposljetku Đorđe.
Lica bi im se u tom trenutku sledila, nisu mogli vjerovati što čuju. Na pitanje zašto ih je prevario, on bi im odgovarao: “Pa, samo sam se htio malo našaliti s vama.”
Zbunjeno bi ga pogledali, a onda bi im blagi osmijeh ozario lice, jer kako se naljutiti na jednog tako dobrog čovjeka kao što je bio Đorđe.