RTL-ov reporter Boris Mišević neki je dan dobio zadatak otići do napuštene zračne luke Željava, jugoslavenskog vojnog megaprojekta koji je sada točno na ruti migranata koji preko BiH i Hrvatske pokušavaju stići do zapadnih zemalja EU. Hrvatske šume počele su krčiti šumu kako bi se lakše nadzirala granica oko tog nestvarnog objekta kod kojega je Mišević doživio jedan neobičan susret...
Tito je u čudu gledao LiveU uređaj dok je drugom rukom rutinski otresao veliku, tek zapaljenu, kubansku cigaru. "Pa kako Miševiću boga mu nema signala dovoljno za javljanje uživo tu? Pa jel' vi 2020. godine ne možete ovdje dovesti dovoljno GSM signala tu pored Bihaća i Plješivice, a ja sam mogao još prije 55 godina ovu planinu izbušiti s tunelima da u nju sakrijem 120 aviona? Pa gdje ide ovaj svijet Miševiću, ha? Slušaj me dobro imaš sad naći signal i javiti se u emisiju uživo ili ideš na Goli otok!!!
"Bit će signala druže Tito sad ću ja to", mrmljao sam dok me svježi lički zrak polako vraćao u realnost. "Ma kakav Tito frende o čemu ti pričaš, u kojem si ti filmu?", govorio mi je kroz smijeh kolega Andrej naglo parkirajući auto na malom ličkom raskršću. Dok sam s jednom polovinom mozga u polusnu još pregovarao s Titom o signalu, prilazio sam policajcu koji nas je po dogovoru čekao da nas odvede do stare napuštene zračne luke Željava.
Najveći i najskuplji jugoslavenski projekt
Tamo se tik uz granicu sječe šuma kako bi se lakše nadzirala granica zbog ilegalnih ulazaka migranata. Signal je naravno bio itekako važan. Ne zbog zlovoljnog Tita i njegovih ultimatuma, nego zbog činjenice da smo na samoj granici usred šume gdje je pokrivenost GSM mrežom užasno slaba. A ako nema signala nema ni lajva. A to nije dobro.
Dok smo se od Ličkog Petrovog Sela vozili prema mjestu koje je slovilo za najveći i najskuplji projekt Jugoslavije postajao sam svjestan zašto je ova lokacija san snova mnogih avanturista. Kilometarske piste obrasle gustom travom koje se nalaze uz same obronke strme Plješivice te brdo s tunelskim ulazima u obliku aviona. S druge strane brutalna ravnica prema Bihaću. Iznad tunela posječena šuma u pojasu koji ide prema vrhu brda. Doslovno izgleda kao da je na Plješivicu sletio NLO, aterirao u šumu i ostavio filmski trag.
Tito je, usput budi rečeno, vjerojatno imao plan i za takav scenarij.
Osjećaj apokaliptičnosti i božanskog mira
Spoj prirode i nevjerojatnog projekta je više nego impresivan. Osjećaj apokaliptičnosti i božanskog mira. Divota. Uz duboku tišinu i svježi miris ličke šume čovjek doista u trenutku osjeti veliku sreću što ima mogućnost biti na takvome mjestu. Maksimalno zadovoljstvo naravno stalno je umanjivala je moja već poluopsesivna briga zbog signala u blizini granice. Ali ipak sam pokušavao kao biti cool.
Nevjerojatno je glupo da Hrvatska ovako jaku stvar nije uopće turistički iskoristila. Pa ovo je totalno ludilo od lokacije. S hrvatske strane Plitivička jezera, a s BiH strane čarobna rijeka Una. Uz samu prirodu i atraktivne piste, paket potencijalne avanturističke destinacije pojačava i mističnost čak 3500 metara podzemnih tunela. Visoki 20 metara i široki osam.
Objekt 505
Projekt je započeo s gradnjom 1955. kada je vojni vrh Jugoslavije odlučio da im treba sigurnija baza u unutrašnjosti nakon što je Tito okrenuo leđa Staljinu. Procjena je bila da bi zračne luke u Batajnici i Somboru bile brzo uništene u napadu pa se išlo na ovo rješenje.
Utroba planine krije čak 20 kilometara hodnika i staza, bolnicu, poseban vodovod i električnu centralu. Kompleks je mogao izdržati udar bombe od 20 kilotona. Utvrda unutar Plješivice mogla je skrivati ljude i do 30 dana bez da izađu na površinu.
Objekt se gradio čak 13 godina i nosio je kodno ime Objekt 505 i Klek. U široj javnosti Željava se nazivala jednostavno - Bihaćki aerodrom. 1992. kada je izbio rat u BiH srpski vojni vrh minirao je kompleks sa čak 56 tona eksploziva. Zato je ulazak unutra danas vrlo opasan i ide na vlastitu odgovornost.
Propuštene šanse
Dok sam razmišljao o propuštenim turističkim šansama i upijao energiju ovog ludo posebnog mjesta, Andrej mi je prišao sa LiveU uređajem. "Ne znam što kažete na to ti i tvoj frend Tito, ali ovdje je zbog blizine granice sa BiH toliko slab signal da ne možemo imati javljanje uživo".
I nismo ga imali ali smo barem snimili reportažu i ipak obavili posao. Bilo bi dobro da i države BiH i Hrvatska, koje dijele ovaj biser, obave zajednički posao i ovu priču stave u funkciju lokalne zajednice. Puno ljudi od toga bi moglo dobro živjeti. Jer kad je već u ovo uloženo osam milijardi dolara naših djedova i baka red bi bio da se i našim sinovima i kćerima to nekako i financijski isplati. A ne samo kroz osjećaj nevjerojatne avanture koji ostaje duboko u našim mentalnim mapama sjećanja nakon ovakvih divnih terena.