"Što se tiče crtanja, mogu to definitivno povezati s disleksijom. To mi je način izražavanja. Oduzeto ti je nešto. Zapravo, ja bih to objasnio ovako: teže mi je usvojiti nešto, ali mi je puno lakše izbaciti to", kaže teolog Danijel Deverić, koji je ujedno i samouki crtač.
A što ga povezuje s Leonardom Da Vincijem i Pablom Picassom? Osim očite ljubavi prema likovnom izražavanju, veže ih još jedna ne tako očita činjenica - baš poput Danijela, i slikarske legende imale su disleksiju.
"Govor i čitanje, znači usvajanje teksta. Kak bi rekao, dešifriranje tog teksta. Kad čitaš imaš problema s tim. Sporo sam čitao. Sad je to dobro. Sad i dalje sporo čitam, ali jako puno čitam", rekao je.
A onda opet crta i crta...
"Olovka mi je najdraži predmet, kao da sam se rodio s njom. To je kao moj jezik jedan. To mi je pomoglo da se lakše izražavam", dodao je Danijel.
Želi da se zna kako disleksija nije bolest te kako imati je ne znači biti manje inteligentan, iako mnogi zbog neupućenosti baš to misle. Što bi na to samo rekao Einstein koji je također bio disleksičar?!
Danijelov talent ispunio je sobicu iz koje, kada se uhvati olovke, ne izlazi satima. Sa zidova nas gledaju gotovo stvarna, dobro poznata lica. Svako od njih kao da je fotografija uhvaćena okom ovog umjetnika.
"Uvijek sam crtkarao svakakve likove i što god bi vidio, to bi volio imati u crtežu, pogotovo neki motivi koji su me zanimali, neke osobe koje su meni bile drage", rekao je.
Među njima se našla i kraljica estrade. Severinu je Danijel naslikao sasvim slučajno.
"A ne znam zašto Severina. Zanimljiv motiv, nacrtao sam eto tako", objasnio je.
Danijel je magistar teologije. To je zvanje koje se često vidi i iz motiva njegovih crteža. No, jedno je zvanje, a drugo je, ako ćemo govoriti jezikom njemu bliskih viših sfera, poslanje. Njegovo je uljepšati svijet kroz crteže.
