Šapnuo joj je na uho: "Jednog dana ćemo skupa otputovati tamo…". Svjetla u predavaonici su se upalila, moja stara je ostala totalno paf, a stari se zaljubio preko ušiju, pa se vrlo brzo iz geografsko-povijesničarske veze rodilo bucmasto, razmaženo i prekrasno dijete koje je, eto, bilo genetski predodređeno da voli putovati.
Prva gostovanja nisu bila nešto epohalna. Išli smo s vrtićem u Kranjsku goru na zimovanje, u Trst po žvake i obleku, Leibnitz po kazete i karte, sve do prvog većeg promašaja – skijanja u Slovačkoj. Kasnio sam dobrano s pubertetom, nisam bio najbolji u skijanju i bilo mi je grozno. Sljedeća avantura obuhvaćala je Grčku i Rusiju, odnosno moj i mamin maturalac – žena je radila u gimnaziji, heheh. I opet sam bio tužan jer u Grčkoj Koraljka nije htjela (ho)dat, a u Rusiji sam patio što Koraljka nije htjela (ho)dat pa sam propustio Andreu i još jednu, dakle, teži kreten… Najveća se pak stvar za daljnje određenje mene kao svjetskog putnika, to sam puno kasnije skužio, dogodila kilometarski ne tako daleko – na tromeđi Srbije, Kosova i Makedonije… Sjedio sam na pustom poligonu u nekoj mrkloj pripizdini tijekom pet minuta pauze između dva sastavljanja i punjenja topa. Kraj mene je sjedio Šiptar kojeg smo zvali Lero, otpuhivao dimove i mudro rekao: "Vidiš ti to, em nas je ova usrana JNA spojila bez da je ikog išta pitala - vjerojatno se više nikada nećemo susresti, a toliko smo govana zajedno pojeli i vidjeli mjesta koja nitko nikada neće vidjeti…" Istina, Lera nažalost nisam nikada poslije vidio (javi se mrcino, dužan sam ti, što ono… ah, da, život), niti sam ikada ponovo jeo sardinu iz Suvog Dnevnog Obroka iz 1956. godine. A ni nitko poznat kasnije nije obišao plančuge iznad Uroševca, nastambe u stijenama kod sela Oblavce, kao ni pišao u Vardar na Krivolaku dok ti oko suzi jer preko rijeke gledaš u vlak koji vozi za Zagreb…
Narednih sam se desetak godina svetio Koraljki tako da sam hodao s curama, pokušavao studirati i pritom marljivo na sve načine puniti album 'Posjećene države'. Ne, nije mi išlo, sve dok nisam upao u zbor Ivan Goran Bregović s kojim je palo pet novih skalpova, te pravovremeni prelazak u Madrigal i Liru s kojom sam pjevajuć' obišao čak i djelić SAD-a i Kanade. No, kako su probe ipak triput tjedno, i kako se koncerti nikako nisu uklapali u moje radno vrijeme (damn, diplomirah meanwhile), tako je i ta epizoda završila, ali uskoro je bilo vrijeme i za novu – navijačku.
Iskreno, sav sport gdje ima naših volim gledati i nervirati se kad znam da sam okružen svojom benignom bandom ljenguza, no onda se desilo to. U Savskoj je ulici na stupu bio zaljepljen papir s onim resicama ispod, a pisalo je nešto u stilu da se ide na utakmicu reprezentacije u Belgiju za 200 maraka. Taman sam se vraćao s ugovorom iz SC-a za čišćenje podruma na kojem je bio iznos od 200 maraka. Iščupao sam resicu, upoznao u kombiju Vjevu i Borisa, i otad moj putnički album cvate. Latvija, Japan, Koreja, Kina, Portugal, Malta, Gruzija, uglavnom, na 80 posto mjesta gdje idu naši nogometaši, idem i ja. Nisam fanatik, ne umirem od želje da se slikam sa Šimunićem ili nosim dres Vide iz Istanbula, ali putujem, upoznajem nove zemlje i ljude, i općenito me to čini sretnim.
Kasnije mi ni to nije bilo dosta, nego sam spojio neugodno s beskorisnim i počeo pisati o svom hobiju – degustiranju piva. Naravno, svaki put iz neke druge države! I tako je bilo sve do neki dan kad sam digao neke pare od krvlju natopljenog fuša i krenuo u auto-salon vidjeti za što mogu zamijeniti svog najdražeg, prvog i jedinog Clia iz 2003. (dajem ga u dobre ruke za 20.000 kuna. Ili u loše za 25…). A onda mi je za oko zapeo nekakav plakat s resicama na kojem je pisalo nešto kao 'Kuba, ultralast minute, jednom u životu, dok je bradati još živ…'
I tako, i dalje vozim Clia, bogatiji sam za 58. državu u albumu i s velikim guštom putujem malo bliže kako bih sve ovo što sam tu napisao, samo puno detaljnije i uz mahanje rukama pričao u mikrofon pred sličnim luđacima za putovanjima, poput Gorana Milića, Jasena Boke, Borisa Veličana, Hrvoja Ivančića, Nenada Vlahovića i hrpe drugih (sve skupa 24 predavača)... Pa se zato zaletite na Croatian Travel Festival, Šibenik od 11. do 13. svibnja, pa se vidimo na predavanju i na koncertu TBF-a, smijete me pitati sve što vas zanima!
Ovom prilikom otvaram diskusiju gdje je u okolici Šibenika najbolji rižot, a gdje arambašići, te se bilježim sa psovanjem za svaki poziv na bevandu. Zauzvrat obećajem kako ću bez dlake na jeziku pričati zašto moram u Moldaviju, na Maldive i u Argentinu… I zašto baš tim redom! I to poslije objasniti u ovoj kolumni… A sada se duboko ispričavam jer sam se narajcao na putovanja pa idem na jednog pivkana da utažim žeđ. Pivili!
