“Sori, ingliš...” odvratih buljeć u plave kovrče koje su skakutale preko njenih obraščića dok sam se tupavo smijuljio slušajuć tek površno kako me poziva na neki štangoples u striptiz bar dajući mi istovremeno letak za njega. K vragu, a ja mislio da joj je seksi moja bradica. Pristojno se zahvalim, spremim letak u džep, pokušam loše bit duhovit, ali mi baš tu presudnu sekundu ništa ne padne na pamet. A već sljedeću se Margoržata, Dorotea, ili kako god se zvala, okrenu pijanom Ircu koji je u trenu zumira, i napravi istu facu kao i ja. Možda pajdo Paddy i ode gledat tu degeneričnu vrtnju oko štange, ali to nije moj stil. Pozdravljam i odlazim...
Hodam dalje glavnim trgom Poznanja, sjedam na veliku pivu od 15 kuna, u gradu u kojem se igraju tekme Eura! Nasmiješim se jeftinoći i uživam u pogledu na kućice koje okružuju trg koji kao da je složen od gigantskih Lego kockica u pastelnim bojama. Lagano tonem u misli... Na prvom sam gostovanju bio pred 12 godina. Belgija. Ostao sam bio taman bez posla jer se vratio tip kojeg sam zamjenjivao u nekoj školi, vidio na stupu A4 papir na kojem je pisalo “Belgija, smještaj + karta 200DM”, nešto slagao mami i krenuo. Putem u kombiju upoznao sam dva frenda do groba, minglao cijeli dan po Bruxelessu, pokisnuo, popio koju, uživao u gledanju žena svih boja i oblika i općenito se dobro zabavio. Do danas, četrdeset i nešto gostovanja po stadionima kasnije, nakupilo se tu dosta materijala za jedan lijepi misaoni powerpoint. Mda... gostovanja i lokalne djevojke...
Latvija je bila totalno iznenađenje. Kao da je netko navinuo krdo Barbika, udahnuo im seksi hod, izravnao plavu kosicu i pustio u predivnu Rigu da pirjaju hormone nesretnim neopranim Hrvatima koji su putovali 32 sata, spavaju u bivšem kupleraju za 8 i pol eura, i imaju love samo za kartu do Budimpešte. Kako ipak pred plavušama preferiram crnke, tako sam bio smiren i samo nabacivao fore, ali i upoznao jednog tipa koji je prišao uočljivoj plavoj teti na šanku, nešto joj šapnuo i za minutu nestao s njom u nepoznatom smjeru. Kasnije mi je objasnio. “U dosadnom sam braku. Žena mi tolerira izlaske, ali mi strogo zabranjuje da se zaljubim i ljubavnici išta poklanjam. Ovako dvaput mjesečno odem na kurve, istrošim se, pustim mozak na pašu i sutra sam novi čovjek. A stari moj, dok se ti nekoj upucaš, potrošiš na taksi, sobu, cugu, večeru, pa se ona nećka... Ode plaća. Ovako fino ubijem sat vremena i svi sretni!” Kako smatram da sam, unatoč škembi i ćeli preinteligentan da se ne ogrebem za snošaj u onim danima kad sam solo, a i kako sam preškrt da bih dao 350 kuna nekoj teti kojoj sam toga dana osamnaesti, zaključio sam da to nije moj sport. Uostalom, isti je učinak ako s ekipom iz kvarta odeš u dvoranu na nogomet, samo te košta 320 kuna manje.
Istovremeno sam shvatio i da horda umornih neobrijanih navijača u dresovima, lokalnom življu baš i ne predstavlja idealnu priliku za vrhunski seksualni užitak, pa sam se zadovoljio činjenicom da putujem, gledam i ne pokušavam (a i bolje hrvatske gljivice u ruci nego estonski triper na grani). Pogotovo dok moja djevojka ovo čita. Uglavnom, uslijedilo je sjajno razdoblje prilaska ženama na svim kontinentima bez onog pogleda u očima, znate kojeg, pa sam sklopio brojna prijateljstva. Tako sam u Ibarakiju upoznao dvije sjajne Japanke koje se nisu dale poljubiti ni u obraz, ali su se zaljubile u Hrvatsku i prate našu repku svugdje po svijetu, na Malti se čudio od koliko su različitih gena sastavljena ta bića, u Portugalu škicao male crne, u Njemačkoj visoke plave, i tako je došao red i na Poljsku. E pa Poljakinje su nešto posebno.
Prevladava plava kosa i svijetle oči, ali prisutne su sve kombinacije. Što se tiče odijevanja, primjetno je dosta veliko kaskanje za svijetom mode. Dobro, nije da se i ja oblačim k'o Hugo Versaće, ali uski kratki natkoljenični tajnički kroj suknje kasnih sedamdesetih - apsolutno nije trendi. Iako uopće ne zgleda loše jer se sve nazire. Prisutni su jaki dekoltei, što je prekrasno, jer je svevišnji tom narodu dao stvarno lijepe primjerke. Kojima se i ponose i furaju ih bez ikakvoga srama. Tako da možda imaju i smeđe oči, ali svejedno... Ne pretjeruju sa šminkom kao Hrvatice i nekako se drže prirodnije, opuštenije, kao da im je svejedno što skaču po ulici i pjevaju nakon par pivkana u tenisicama, trenirci ili dresu. Naravno, kao pravi domoljub odgovorno tvrdim da su naše cure najljepše, dobro ne sve, ali Poljakinje su nešto više kao dobri nasmijani frendovi nego kao ušminkani objekti, u što se nažalost danas ipak pretvaraju mnoge curke.
Uglavnom, danas kad ovo predam, krećem na glavni Poznanjski trg među par tisuća poljskih navijača i navijačica koje smo uspješno preodgojili za koga treba navijati, popit ću par pivkana i gledati lepe puce u meni totalno seksi nogometnim outfitima (dres, gaćice i štucne!!!). O, da, štucne su hit eura, snimljeno je barem dvadesetak komada u čvrstim dokoljenkama, nevjerojatno je kako je taj ružan detalj na kvrgavim nogometaškim koljenima, tako senzualan na glatkim djevojačkim listovima. Kad napunimo bačve i baterije krećemo prema stadionu, navijamo, veselimo se i na dva sata zaboravljamo na Poljakinje, iako su stvarno pravi doživljaj. Eto, još nije kasno da krenete put Gdanjska, a kasnije i u Kijev ili Donjeck. Tko će čekati Brazilke.... 'Ajmo Vatreniiii!
Kako zbariti Poljakinju u pet koraka (viđeno u kafiću)
1. široko se osmjehnuti i pitati gdje se može kupiti cuga 2. predložiti joj da kupite cugu i da vas odvede jer da ste slabi sa stranama svijeta 3. kupiti joj šampanjac koji je u bescjenje 4. reći da ste iz Hrvatske, po mogućnosti s nekog otoka (jako vole strance, Hrvate pogotovo) 5. pogledati je u oči i reći “Kočam že” (volim te) te je probati nježno poljubiti
Jednom tipu iz birtije je to upalilo!!!
