Ovako se slavio Uskrs u vrijeme komunizma, dok se vjera nalazila pod srpom i čekićem

Međutim, dolaskom komunista na vlast, započeo je sustavni napor potiskivanja religije. Iako su ustavi iz 1948. i 1960. formalno jamčili slobodu vjeroispovijesti, praksa je bila dijametralno suprotna, obilježena progonom i represijom.

Komunistički režim vidio je religiju kao "opijum za narod" i ideološkog suparnika te se odmah po preuzimanju vlasti krenulo s ograničavanjem djelovanja klera, zatvaranjem samostana i kontrolom vjerskog obrazovanja.

Vrhunac represije dosegnut je 1950-ih godina tijekom staljinističkih čistki. Više od 6.000 svećenika i vjernika osuđeno je na dugogodišnje zatvorske kazne, često u najtežim uvjetima, poput rada u rudnicima urana u Jáchymovu.

Posebno brutalna bila je sudbina Grkokatoličke crkve. Režim ju je, slijedeći sovjetski primjer i težeći rusifikaciji, nasilno ukinuo 1950. godine i prisilno pripojio Pravoslavnoj crkvi, koja je do tada bila mala manjina.

Grkokatolički svećenici su zatvarani ili slani na prisilni rad, a njihove župe preuzimali su pravoslavni svećenici, ponekad i na brzinu obučeni "politički zreli" učitelji.

Imovina crkava je masovno konfiscirana; samo u akciji zatvaranja muških samostana ("Akcija K") 1950. godine oduzeto je stotine zgrada i nebrojeno umjetničko i povijesno blago.

Unatoč brutalnoj represiji, vjerska uvjerenja, osobito u Slovačkoj, nisu nestala. Režim je pokušao kontrolirati Crkvu kroz državne organizacije poput "Mirovnog pokreta katoličkog klera" (kasnije "Pacem in Terris"), koje su okupljale režimu lojalne svećenike.

Svako javno djelovanje Crkve bilo je pod strogim nadzorom, a propovijedi o društvenim problemima poput razvoda smatrane su nedopustivim miješanjem u politiku.

Ipak, otpor je postojao. Razvila se "tajna crkva", posebno jaka u Slovačkoj, s tajno zaređenim svećenicima i biskupima, ilegalnim tiskarama i duhovnim pokretima.

Izbor Ivana Pavla II. za papu 1978. dao je novi poticaj vjerskom životu. Hodočašća su postajala masovna pa se 1985. godine u Velehradu se okupilo 150.000 vjernika, od kojih su mnogi bili mladi, što je posebno zabrinjavalo vlasti.

Organizirana su noćna klanjanja za mlade, a peticiju za vjerske slobode potpisalo je pola milijuna ljudi.

Što se proslave najvećeg i najvažnijeg kršćanskog blagdana tiče, Uskrs ili Velikonoce, u bivšoj Čehoslovačkoj predstavljao je živopisnu mješavinu duboko ukorijenjenih kršćanskih vjerovanja i prastarih poganskih običaja koji su slavili dolazak proljeća.

Iako je komunistički režim prije 1989. godine nastojao potisnuti religijsku dimenziju, slaveći ga prvenstveno kao "praznik proljeća", duh Uskrsa, isprepleten narodnim tradicijama, nikada nije iščeznuo.