Pacijent je bio star 46 godina i svom je otorinolaringologu došao kako bi mu uklonio polip s glasnice, veličine jednog centimetra. Bila je godina 1935., liječnik je bio tada 62-godišnji Carl Otto von Eicken, a da je tog dana skalpelom zarezao samo koji milimetar drugačije, svijet ne bi doživio niti Drugi svjetski rat niti Holokaust.
Pacijent je bio zaveden kao "Adolf Müller" kako bi se prikrio njegov pravi identitet, kako se ne bi doznalo da je riječ o Adolfu Hitleru, najgorem zločincu u modernoj povijesti.
A jednom kad se doznalo za pismo, jedno je vodilo drugome i ušlo se u trag liječničkoj dokumentaciji o operaciji iz proljeća 1935.
Kako je uopće Hitler došao do von Eickena? Riječ je bila o čovjeku poteklom i obitelji u čijem je vlasništvu bila duhanska tvrtka u Hamburgu. Studirao je medicinu u Kielu, nakon čega je na Sveučilišnoj klinici u Baselu, potom i u Freiburgu, specijalizirao otorinolaringologiju.
Dandanas najveća bolnica u Njemačkoj, berlinski Charite, pozvala ga je 1922. da radi kod njih. A nakon što je šest godina poslije uspješno uklonio mandule kralju Afganistana Amanullahu, postao je i svjetski poznat kao izvrstan u svojoj profesiji.
Hitler mu je prvi put na pregled došao 15. svibnja 1935. kako bi mu specijalist pregledao glasnice s kojima "nešto nije bilo u redu".
"Između Führera i mene pao je dogovor da operacija mora ostati u strogoj tajnosti", pisao je poslije von Eicken rođakinji.
"Kad možete izvesti zahvat", pitao ga je Hitler.
"Kad god želite, odmah", odgovorio mu je liječnik.
"Moram dovršiti još jedan veliki govor kroz nekoliko dana", kazao mu je Hitler.
"Nipošto. Nakon zahvata morate svoj glas nekoliko dana potpuno štedjeti", praktično mu je zabranio von Eicken.
"Onda me uzmite u obradu tek nakon što održim govor."
"U potpunosti se oporavio. Strahovali smo da je riječ o raku grla. Ispalo je da je bila riječ o dobroćudnoj izraslini."
U kolovozu 1935. Hitler jenazvao von Eickena zbog probadajuće boli u grlu. Bio je uvjeren da je progutao nešto oštro, pa mu je to zapelo. 10. rujna iste godine, otorinolaringolog je imao (ne)čast naći se u rezidenciji Obersalzberg, na 7. partijskom skupu NSDAP-a na kojem je Hitler donio "Nürnberške zakone", ono što će biti temeljem rasnih progona nad Židovima.
Von Eicke u pismu nije krio koliko je bio oduševljen ukazanoj mu časti: "Dok je svečano ulazio… Führer me je prepoznao i namignuo mi je."
Hitler mu je prišao, pružio ruku, doduše samo na trenutak, kako se iščitava iz pisma, jer mu je liječnik stigao samo reći: "Jako sam sretan Führeru." Desetljeće ponosa i slave von Eickena završilo je kad su ga se dohvatili agenti tajnih službi SAD-a i kad im je otorinolaringolog objašnjavao što je on, kao, doista osjećao.
Samo što 1945. Saveznike nije bilo baš tako lako uvjeriti. Von Eicken je u međuvremenu liječio i Hermanna Göringa. On je bio i taj koji je nakon pokušaja atentata bombom Clausa von Stauffenberga, koju je vođa jedva i ludom slučajnosti jedva preživio, kod Hitlera utvrdio oštećenja unutarnjeg uha i centra za ravnotežu.
Kako je Hitler slabio i fizički i psihički, nekako u skladu s porazima Trećeg Reicha po frontovima, Hitlerova hipohondrija ispoljavala se sve silovitija, povremeno uz panične napadaje da će umrijeti mlad. U von Eickena, međutim, nikada nije sumnjao, pa je zabilježeno da je za njega kazao: "On je jedini koji to može riješiti."
Pojavu drugog polipa na glasnici liječnik mu je uklonio 22. studenog 1944. Opisivao je kako su do duboko u noć "pili Hitlerov pjenušac" i slične stvari. No, u siječnju 1945. požalio se da mu boravak u Berlinu više nije bio tako ugodan, napisao je da boravak u bunkeru nije baš nešto što bi nekome preporučio.
Ubrzo je došao 30. travnja 1945., Hitler se ubio u svom bunkeru i von Eickena su saslušavali i američki i ruski obavještajci. Zabilježeno je, stoji i to, da ga je jedan ruski službenik pitao zašto nije ubio Hitlera kad je imao priliku? Jer, on je bio taj koji je išao skalpelom duboko i njegovo grlo i 1935. i 1944.
Pitanje je bilo logično. Ako je već tvrdio da nije bio antisemit, što njegova obitelj dandanas potvrđuje, opisujući ga kao "politički naivnog", barem je 1944. već bilo krajnje jasno tko je Hitler i kakva mu je beskrajno užasna uloga u povijesti. Njegov prapraunuk to je i sam konstatirao za NZZ am Sonntag.
"Bio je politički naivan, ali je kao medicinar bio ponosan što je Hitlerov liječnik", kazao je prapraunuk.
Rekao je tada i to da si stalno postavlja pitanje, kako bi to bilo da je liječnik svojim skalpelom onomad, po mogućnosti već 1935. godine, umjesto polipa, zarezao samo nekoliko milimetara dalje i prerezao mu jednjak. Rekao je da mu je jasno da je bilo malo ljudi koji su ikada imali takvu priliku tako dramatično utjecati na svjetsku povijest. I to još tako malim rezom:
"Onda niti mene sad ne bi bilo… To bi izbrisalo (iz postojanja) cijelu moju obitelj."
Robert Doepgen je, inače, sva svoja istraživanja proveo potpuno sam. A kad je bio gotov, uoči velikog skupa von Eickenovih potomaka održanog ovog travnja, poslao im je rezultate istraživanja i: "Bio sam uzbuđen što ću čuti što imaju za reći o tome."
Samo, malo tko je bio voljan razgovarati o obiteljskoj povijesti što ju je otkrio. Možda, kaže, zbog srama, možda zbog toga što takvom jednom temom nisu htjeli trovati obiteljsko okupljanje.
Što je s Carlom Ottom von Eickenom bilo poslije? Nastavio je živjeti u DDR-u, radeći na Sveučilištu Humboldt u Istočnom Berlinu, gdje je i sahranjen 1960. u dobi od 87 godina.
