Nekada ljeta kao da su trajala dulje. Učenici kao da su bili opušteniji i kao da su s više strasti pristupali školi. Škola je u vrijeme aktera naše iduće priče bila, kažu, nešto sasvim drugo.
Za sve što si htio dodatno istražiti, trebao si se prilično potruditi i do takvih ti je stvari kasnije bilo prilično stalo. Danas je sve servirano i kao da se ne zna dovoljno cijeniti vrijednost neke knjige, glazbe, filma. Zato se mi vraćamo u prošlost. Naši nam sugrađani otkrivaju svoje školske uspomene.
Sjećate li se svojih prvih dana u školi? Ne kaže se uzalud da je, od kolijevke pa do groba - najljepše đačko doba!
S time bi se složio i jedan od najzanimljivijih autora u hrvatskoj arhitekturi. Svoje nestašluke na hodnicima zagrebačke klasične gimnazije pamti kao da su bili jučer.
"Bilo je psina i bedastoća, ali autoritet školi ili poštovanje prema školi i svima koji rade je bio drugačiji nego li danas", priznao je arhitekt Andrija Rusan.
Neke životne vrijednosti koje je stekao, stekao je - upravo u školi.
Dvadesetak godina poslije svoje prve đačke korake gradila je Ana, jedna od najmlađih doktorica znanosti u Lijepoj našoj.
"Mislim da je bilo puno ležernije, puno djetinjastije i zabavnije,danas mi se čini da svi jure", priznala je Ana Mrđa, doktorica znanosti.
Baš zato, čekanje reda u knjižnicama da biste došli do knjige koju želite, današnjim generacijama zvuči kao urbana legenda. Njima je danas sve servirano na internetu. A baš smo na takvim mjestima poput knjižnica nekoć upoznavali nove prijatelje, stvarali ljubavi i razmjenjivali iskustva. Danas je sve drukčije.
Generacije i generacije talentiranih frizera na noge je podigla upravo ova kreativka. Tada jedina Zagrepčanka u frizerskoj školi nikako se ne može pomiriti s današnjim pristupom učenju i đacima.
"Imala sam slučaj u karijeri da su mi učenicu jednu rušili iz kemije, pazite ona je bila fenomenalan frizer - meni uopće nije bilo bitno zna li ona tu formulu ili ne jer ona uopće ne bi radila na tim poslovima", prisjetila se Renata Vinšek, vlasnica frizerskog salona.
Jer edukacija mora odgovarati i vremenu u kojem živimo, ali i zanimanju koje želimo nositi u radnoj knjižici. Nekad je sve skupa bilo opuštenije i kreativnije. Danas u poplavi informacija često zaboravimo ono najvažnije - ne učimo za školu već za život. Život koji nema definiciju koju moramo znati napamet. Život u kojem nije dovoljno samo htjeti - već i učiniti.
