Nema sela bez puta, a zaseok Talaji pored Slivna u Imotskoj krajini adekvatni put nije imao. Sve dok Ivan Talaja nije uzeo lopatu u ruke i počeo raditi cestu.
"Sve sam to ja napravio. Ne svaki dan po pet sati, po sat, dva... ", kaže ovaj 82-godišnji povratnik iz Francuske koji je poželio primjerenu prometnicu do rodnog svog sela. Tražio je pomoć od načelnika općine Runovići.
"On me odbio, a županija je okrenula glavu. Kažu, to je lokalni put, da se nema para", kaže Ivan.
Od pomoći nisu bili ni susjedi, sve redom ljudi koji žive u gradovima, a u rodno mjesto dolaze vikendom, pa ovom vitalnom gospodinu nije ostalo ništa drugo nego da u bitku s oštrim dalmatinskim kršom krene sam.
Punih deset godina gospodin Talaja probijao je put. Nekad sat, nekad dva. Danas su kao spomen na njegov pothvat ostali crni asfalt i teški strojevi.
Kad vlast nema novca, pronašao ga je Ivan. Preko 45 tisuća svojih eura uložio je u konstrukciju 500 metara ceste, prometne znakove i uređenje. Ipak, neke stvari su mu vrijednije od novca.
"Sve sam svoje snove ispunio u životu. Ja mogu umrijeti sutra i nije mi žao", kaže.
Ivan Talaja s pokojnom suprugom ima tri kćeri koje žive u Francuskoj. Najmlađa, Anita, jako je ponosna na svog oca. "Ponosna sam. Uložio je veliki trud i drago mi je da ta cesta ostaje iza njega", kaže.
Ivan ima još planova. Cestu će urediti da postane, kako kaže, ljepotica Imotske krajine. No, prometnici još nedostaje ime.
"A što bi ja to govorio, kako će je ljudi nazvati kad ja umrem? Put je svačiji", kaže.
Ipak, Ulica Ivana Talaje jedino je što zvuči ispravno.
