Curi ćeš automatski postati dosadan, pa će se u najboljem slučaju početi žaliti frendicama, u neutralnom ti početi postavljati zahtjeve čisto da vidi koliko si lud za njom, a u oba loša slučaja – ili se početi ševiti okolo ili te jednostavno spucati. Facebook je pak malkice drugačiji igrač.
Na Fejs nisam nasjeo od prve. Mislio sam da sam prestar i da koji će mi penis neka poboljšana Iskrica na kojoj sam putem blind dateova doživio oveći fijasko (Žena Bager, Brkata Furija, Nešto, i bivša cura dvaput)... Ali kako sam svojevremeno odbijao i Oz, Vatrene dečke, Teoriju velikog praska i The Pixies, uskoro sam krenuo linijom manjeg otpora i ispunio tih par iritantnih osobnih podataka, poprilično usran hoće li mi netko skinuti password i maznuti dozvoljeni kosinus iz minusa. No, ljubav se rodila. Shvatio sam da sam dovoljno egotripičan i zaljubljen u sebe da volim gledati sebe na slikama, kao i da to mogu raditi i drugi, i to brzo, zbog čega nikad nisam shvatio poantu Twittera (e, kul ono byt.lcrtl.cm345//f). Godilo mi je kad bi mi dragi ljudi i seksi žene čestitali rođendane, smijali se mojim vicevima ili bih interakcijom došao do ideje za neku od svojih priča. Naravno da sam tu i tamo škicao neku zgodnu tetu ili narastao 20 centimetara u visinu kad bi ona dodala mene. Kasnije bi se ispostavilo da što je žena zgodnija, to je veća šansa da je to neki pervertit s lažnim profilom. Kojeg sam na kraju i upoznao, pa smo sad frendovi, ali kako sam par puta zazujao, to je strašno...
Početna opsesija da skupim sve poznanike svijeta brzo se razvodnila kad sam počeo prihvaćati i ljude koji su mi bili fanovi u Kliku, Cosmopolitanu ili Playboyu. I tad je jednog toplog ljeta sve otišlo kvragu, kad sam pet kilometara udaljen od interneta, nekih 250 rođendanskih čestitki otkrio tek tri dana kasnije. I krenuo se svakom ponaosob zahvaljivati, kopipejstanom porukom u stilu: 'Hvala puno, ljubi te deda!' To je neki fejsbučni činovnik otkrio kao težu povredu pravila i izbrisao mi profil. Došao sam do adrese Fejsa (dobrih 300 znakova, ali nemereš ti Balkancu nešto zabranit) i molio da mi ga vrate ili barem slike.
Nisu htjeli. Durio sam se uhuhu, cijelih devet dana, i onda kad jedne večeri nije bilo ni tekme, ni seksa, ni pive (ne nužno tim redom), napravio novi. Drugi mi je profil trajao relativno kratko jer sam vidio neki upgrade (jel' se samo meni čini ili je sa svakim apgrejdanjem sve duplo sporije, dulje, nepreglednije i nazadnije od starije inačice?) koji je nudio opciju otvaranja fan-stranice. Nije da se hvalim, ali ima divnih ljudi koje nasmije i dirne to što nažvrljam, ali ih osobno ne poznajem, pa ih ni ne želim obavještavati o boji kakice ili žbrljotini koju sam skuhao, te sam mudro krenuo odijeliti ta dva svijeta.
Igrom slučaja sam zanemario kvadratić na kojem je pisalo backup, u biti, skužio sam ga 0,4 desetinke nakon što sam stisnuo drugi, isto simpatičan gumbić, i moj je drugi profil, zajedno sa svih 1.500 slika, bio izbrisan. Džaba kuknjava novom vermachtastom činovniku, ni ovaj mi nije htio pomoći. Imao sam samo flat fan page s jednom fotkom. A mislio sam da smo prijatelji...
Đole je triput vidio Tita Maršala, Boru Dežulovića je triput zajebo Zinedine Zidane (apsolutno predivno štivo, morate, ali morate nabaviti tu knjigu), a i mene je neki dan evo i treći put skoro ubio neki ađutant velikog gospodina Cukija. Razlog je bio to što me netko prijavio da sam mu povrijedio osjećaje time što sam na svoju stranicu stavio fotku gole seksi žene prelivene čokoladom sa šakama punih višanja. Vani je bilo pol metra snijega, a ja sam nadopisao nešto u stilu kako me sve to podsjeća na švarcvaldicu. Pa me blokiralo na tri dana. Pazi, gripoznog nezaposlenog seksualca zalokat na tri dana? Pa kao da su mi dali Christinu Hendricks u korzetu da mi pere prozore, a mene zavezali za krevet. A znate koliko ja imam prozora, ufff...
Dakle, i Facebook je konstituiran kao i Hrvatska i svijet, bitno je samo bit glasan, divlji i probitačan, pravda i osjećaji su za slabiće. Tko nabije taj dobije? Tko cinka njemu nagrada? Svugdje caruju hejteri, od njih su svi valjda digli ruke, ne sviđa ti se da netko nešto radi, ma slobodno ga popljuj i izvrijeđaj, buraz, bit će ti lakše i bit ćeš odmah sretniji. Osjećam se kao da sam u scenariju holivudskog blockbustera. Dvije trećine filma pobjeđuju zločesti, a onda odjednom krene pozitivcima. Od Ratova zvijezda do skoro svakog krimića, pa sve do Avatara, u kojem se to možda odigra najpredvidljivije pa i najgluplje. Što znači da bi mi se stanje trebalo popraviti negdje oko pedesete, dakle još 7-8 godina gledanja kako lopovi postaju cijenjeni ljudi? A onda će doći Svemirci, Roka ću upisati na Cambridge, a ja dobiti barku s punim frižiderom i gradelama na dar...
Daleko od toga da sam ja cvijetak. Okomljivao sam se na razne likove s estrade zbog njihovih bahatih izjava. Koje oni možda uopće nisu izrekli, nego su plod mašte loših novinara pod čizmom iskompleksiranog urednika. Neću više, sori Žak, sori Vrbos, sori Gibo. Jer nisam rođen da mrzim nego da volim i stvaram, i tome i učim onog sedmogodišnjaka, iako sve čekam dan kad će reći: "Zašto svi ostali roditelji voze SUV-ove i limuzine, a samo ti Clija?" A ja ću mu i dalje objašnjavati kako sam poštenim radom zaradio svoj auto i da je puno bitnije da se mi stalno nešto igramo ili pjevamo dok se vozimo i da ćemo svejedno brzo stići od točke A do točke B...
Sjedio sam ispred kompa nakon što sam s mališom prošao pola Ja magarca, još jedne divne knjige, sav sam nekako knjižan danas. Blokada traje još sedamnaest sati. S televizora iz boravka dopre mjuza iz Ratova zvijezda neki dio, ona klasika kad se najavljuje Tamna strana. Ona je tu, samo na korak, slađa i slasnija, lakša i mekša... Je li moguće da sam dotakao dno, da ću stvarno otići tako daleko i otvoriti lažni profil u kojem ću bez milosti vrijeđati, ponižavati i iskazivati svoje frustracije, nezadovoljstvo i jad? Rok se zakašljao u svojoj sobi, pa sam ugasio komp i otišao pristaviti čaj. Legao sam kraj njega i zakrmio. Sutradan sam nakon škole prošetao kraj sva tri središta stranaka u centru grada. Kad sam već sinoć bio blizu virtualnih sila Tame, da vidim i realne.
A onda je počelo kišiti. Pa sam otišao u teretanu, zatim na tri bezuspješna razgovora za posao i nakon juhe opet sjeo za računalo. Sad ili nikad, pomislih, kad tamo – odblokiralo me. Mogu stavljati statuse i virtualno se veseliti s ekipom, zvati ih i na prava, opipljiva druženja, razmjenjivati pive, čvarke, raditi palačinke s klincima, šerati matakoviće, šariće, marekoviće, pehove, krulad... I tako me prošlo da budem Facebook i life hejter, ali mi i dalo do znanja da je malen korak do prelaska na lakšu stranu, onu s crvenijim jabukama i većim autima, no s puno mrtvih tijela pod sobom. Svejedno, uopće nije loša ideja biti plaćeni hejter, zar ne? Plati te Fiat da blatiš Ford, HDZ SDP, plavuše crnke i tako u krug. Jesi li loš čovjek ako uzimaš novac zlim ljudima i ima li uopće više neumrljane love na ovim prostorima?
Skidam šovinističko, antizdravstveno, kontraobiteljski i nadasve nepristojan vic i keljim ga na zid. Nakon puno godina braka, muž se vraća u sitne noćne sate, a tamo ga dočeka budna žena:
- Đubre, vidim ti po očima da si pio! - Pa šta, ja tebi vidim po bokovima da si jela...
I obećavam samome sebi – samo dva sata fejsidbe dnevno. Od sutra. Fige...
