Santos je bio u pravu, puno bolje je biti ružan i ostajati na Euru nego lijep putovati doma. Ostaje pitanje mora li biti ovako stravično ružan, ali uzalud su Velšani pjevali „Don't send us home“ − Santos ispunjava svoj cilj, ostaje u Francuskoj.
Neiskorišteni potencijal iznimnog kadra
Čudan je taj Portugal. Prije Eura sam mislio kako može daleko iz nekoliko razloga. Napokon ima dobre bekove koji će dati širinu igri, a izvrsno su tehnički potkovani. U veznom redu imaju nevjerojatnu količinu mladih talenata koji su široj javnosti naizgled nepoznati. Međutim, samo je pitanje vremena kad će svi oni steći potpunu afirmaciju. Vjerovao sam kako je odlična ideja držati Ronalda u špici, osloboditi ga obaveze kreiranja i dopustiti mu da briljira u onom što radi najbolje – trpa golove. Bio sam uvjeren kako će Portugal na krilima Guerreira i Vieirinhe letjeti. Kako će Moutinho, AndreGomes i JoaoMario kombinirati, a WillamCarvalho im čuvati leđa. Znao sam da će transfer koji s bonusima vrijedi 75 milijuna eura otvoriti vrata za Sanchesa. Mislio sam da će Portugal imati jednu od najatraktivnijih napadačkih predstava kad na pripremama uigraju mehanizme. K vragu, zašto ne bi.
Razuvjerio me prijatelj kojeg držim za najboljeg prognozera i to po kratkom postupku. Tada je rekao pusti ti umjetnost, njih ne vodi trener nego inženjer, a oni poznaju samo najkraće puteve i praktična rješenja. Najkraći put za pobjedu je onaj grunfovski, ne smiješ izgubiti. Praktično u realnosti, ne gubiti znači primati malo golova, koliko god privlačno zvučalo ono teorijsko o golu više. Da ne bi bilo rekla-kazala, tada je napisao i tekst, u kojem je prognozirao kako je Portugal zapravo nova Grčka, samo s boljim napadom.
Ispada da je stari Mostarac opet bio u pravu. Usprkos talentu kojeg posjeduju i svim alatima koje imaju za igru atomskog nogometa, Santos je doveden po kriteriju rezultata, a od svojih grčkih postulata ne odstupa. Prvo obrani gol, ne riskiraj gdje nije potreba, a uz dovoljno strpljenja – već ćemo nekako zabiti. Ako ne zabijemo, opet nismo izgubili i ako smo već ružni, barem ne idemo doma.
Polufinale u kojem je bilo bitno obraniti se
Kad se s druge strane nađe Wales, čiji navijači pjevaju „don't send me home“, imamo dva polufinalista koje ne dira previše to što su ružni, sve dok nisu doma. Imajući na umu kako je Wales među dva suspendirana imao i glavnog kreatora Ramseya, a polufinalom su nadmašena sva očekivanja, teško je bilo očekivati iole atraktivnu utakmicu. I polufinalisti nisu razočarali. Odigrali su točno prema očekivanjima: ziheraški, kontrolirano, sigurno i – dosadno.
Pošto je Wales igrao u 3-5-2, nije bilo potrebe da portugalski bočni vezni igrači izlaze široko, tako da su se vratili formaciji s rombom u sredini kako bi dodatno zgusnuli sredinu. Glavni plan obrane bio je pustiti zadnju trojku da vodi igru i spriječiti prijenos lopte do Balea.
U tom planu su sudjelovali i Nani i Ronaldo, koji su kao špice bili postavljeni izrazito široko, kako bi štitili koridore prema bočnim pozicijama na koje se Bale često izvlači i markirali bočne stopere da iznesu loptu prema aut liniji gdje imaju manjak igrača. Za posljedicu Bale se povlačio toliko duboko da ga više nisu ni pratili.
Bale, složit ćemo se svi, 80 metara udaljen od protivničkog gola, s 11 protivnika ispred sebe, nije pretjerano opasan. Bez Ramseya, s dobro čuvanim Allenom, drugog plana napada jednostavno i nije bilo, te je Wales bio jako predvidljiv.
I na ovom grafu vidimo kako je većina akcije bila između stopera, usmjerena na lijevu stranu, dok desno gotovo da nije bilo akcije, a Robson-Kanu je ostao bez ikakvih konekcija sa suigračima.
Stidljivo traženje viška na krilu
S druge strane, već klasično, Portugal također nije pokazivao nikakve sistemske opcije stvaranja viška u fazi napada. Santos ima odlične prilagodbe protivniku. Protiv Hrvatske je usmjeravao igru na Vidu, ovdje je s Ronaldom i Nanijem široko blokirao osnovne koridore koje Wales koristi za izlazak s loptom. Međutim, umijeće trenera se očituje u fazi napada, a tu Portugal izgleda nedostojno finala Eura.
Jedina iole smislena napadača solucija iz laboratorija portugalskog inženjera svela se na podizanje bekova kako bi natjerao Wales da prijeđe na 5-3-2.
Ovakvim kontroliranim rizikom otvara se mogućnost stvaranja viška u polubočnim zonama. Za šalu, možemo reći kako Portugal i u napadu igra obranu, jer defacto Joao Mario trči markirati veznog igrača Walesa da ne može izaći prema Renatu Sanchesu, kojem prostor dodatno otvara Cedric koji pritišće Taylora. Istodobno, Ronaldo i Nani su na suprotnoj strani i vrebaju napasti prostor ako se otvori koridor između obrambenih igrača ili centaršut s poludistance. Da ovo bude jedini smisleni plan napada finalista Europskog prvenstva unatrag nekoliko utakmica je naprosto tužno. Još tužnije je što čak ni na ovakvim pokušajima nema potpunog preuzimanja rizika. Tako Renato, usprkos taktičkoj nedisciplini koju povremeno pokaže, ne pokušava probiti linije, jer bi u slučaju gubitka lopte ostavio lošu situaciju za branjenje kontre, stoga šalje centaršut prema kaznenom prostoru.
Predvidljiv smjer događaja
Čuditi se ovakvoj utakmici i nema smisla. Od prve minute bilo je jasno da će biti odlučena prekidom. Čak nije bilo mjesta nadi kako će biti prelomljena individualnim potezom zbog toga što su glavne udarne opcije bile imobilizirane. Ne vrhunskom obranom, koliko manjkom rizika vlastitih trenera. Kad protivnik iziđe s 3 igrača u napad, obrani je lako pokriti prostor, duplirati igrača i blokirati pristup lopti.
Nakon gola poslije kornera događa se nešto što Walesu ne služi na čast. U jednom trenutku kao da je svima bilo jasno da je utakmica gotova. Nisu pokazali ni najmanje znakove želje da preokrenu rezultat, vjere da nije sve gotovo. Za nekoga tko nije čest gost polufinala velikih natjecanja takav defetizam je katastrofalan. Hrabrost velških zmajeva je ugasla, a onda je Portugal to lagano iskoristio potpuno prelomi utakmicu i osigura kartu za Pariz.
U finalu očekujmo isprobani grčki recept
Što mogu u Parizu? Pa za početak, imat će protivnika koji će ih napasti, tako da će bez ikakvih kompleksa moći se povući u bunker. Ako su dosad ovako izgledali protiv podjednakih ili lošijih protivnika, zamislite kako će konzervativni biti u finalu kad se prvi put namjere na jače od sebe.
Plan će biti jasan, ne primiti gol. Nešto što su uspjeli u tri utakmice knock-outa. Disciplinirano, gusto i strpljivo, jer prema naprijed će se nešto otvoriti. Kad-tad. A imaju i Cristiana Ronalda, nije najgori plan na svijetu čekati da on nešto napravi.
Naravno, nije plan dostojan finala Eura, ali zar to Santosa previše zanima. Svoj zanat je ispekao u Grčkoj, a inženjerskom genu ne može pobjeći. Bolje biti ružan, ali na Euru nego lijep i doma. Portugal je ionako, kako je rekao Mostarac, Grčka s boljim igračima. A Grčka je 2004. baš u Portugalu osvojila prvenstvo. I jako je bitno kako, jer ni 12 godina kasnije nitko joj nije zaboravio ni oprostio ružnoću.
