U okruženju koje je promjenjivo, a nogomet je promjenjiv s mnogo varijabli uspjeha, najveći rizik kojeg možete preuzeti je da uopće ne riskirate. Najveći problem Ante Čačića, ne samo na ovoj utakmici, nije taktička postavka ili zamjene. Problem je nastao u generalnoj strategiji. Hrvatska se zadovoljila održavanjem statusa quo, igrajući čitavu utakmicu kao da je produžetak. Sterilno i bez rizika. Tu valjda u priču ulaze i izmjene, koje su svima postale trn u oku. Mijenjati trebaš onda kad si nezadovoljan prikazanim, a Čačić je bio zadovoljan nulom. Mijenjati samo promjene radi, iako iz ove perspektive izgleda drugačije, niti je potrebno niti je svrsi shodno.
Recimo, promjena Rakitić-Pjaca. Jasno je kako je ulazak Pjace donio određenu dinamiku i probojnost u napad Hrvatske, iz ove perspektive i sa ovom pameću svi bi povukli taj potez. Međutim, vratimo se u 70. minutu, kada bi bilo „prihvatljivo i uobičajeno“ vrijeme za tu izmjenu. U 70. minuti samo je jedan kriterij izmjene, jeste li zadovoljni stanjem na terenu. Čačić je bio, i stanjem i rezultatom. Uvođenje Pjace bi zasigurno dalo dodatnu energiju i okomitost, ali bi, isto tako nesumnjivo, izgubio na kontroli utakmice. Smatrajući situaciju gdje je Hrvatska objektivno nijansu bolji protivnik, gdje ima pozitivan i aktivan rezultat, apsolutno prihvatljivom, Čačić je odlučio ne riskirati.
Manjak rizika se manifestira ne poduzimanjem nikakve inicijative, momčad postaje sve pasivnija, traži se samo sigurno rješenje, a ziheraškim pristupom se ne stvaraju šanse, posebno protiv momčadi kvalitete Portugala. A onda, čekajući da se utakmica riješi individualnim potezom, primiš gol koji je zapravo − slučajan. Samo, stvari se rijetko događaju slučajno, makar takvima izgledale.
Analiza negledljivoga
Pričati o taktičkim peripetijama u utakmici gdje prvi udarac u okvir dođe u 117. minuti i nema nekog smisla. Teško je napisati nešto pametno o utakmici koja je bila toliko dosadna, da je postala predmet sprdnje na društvenim mrežama. Jednako kao Čačiću, utakmica na sramotu ide i Santosu. Iako se u pratećem programu utakmice na javnoj televiziji više puta povukla teza kako je Hrvatska bolja momčad, Santos ima momčad koja u nijednom segmentu ne zaostaje za Vatrenima.
Dapače, osjetno su skuplji i imaju širi kadar. Ronaldo je najbolji igrač na terenu, Pepe je bolji od naših stopera, bekovi su osjetno bolji, a u veznom redu imaju nekoliko mladih igrača koji kucaju na vrata velikih momčadi. Podcijeniti takvu momčad, krajnje je neozbiljno i nerealno, jer teško je naći poziciju na kojoj imamo definitivnu prednost, osim Modrića i Subašića.
S toliko klase na obje strane odigrati nešto što je ličilo na rovovsku bitku negdje u Ardenima u Prvom svjetskom ratu, to je poraz nogometa kao igre, UEFE kao organizatora i nas kao gledatelja. Zapravo, oba trenera su ispunila svoje ciljeve igre. Zatvorili su prilaze svom golu i omogućili protivnika da stvori šansu. Njihove strategije su išle destrukciji, te su taktički gotovo savršeno ispunili cilj.
Počnimo od Hrvatske...
... i prijeđimo na Portugal.
Oba izbornika s identičnim planom obrane, gusta sredina, zona 4-4-2 sa svim igračima iza lopte. Osnova posjeda lopte obje ekipe bilo je držanje lopte u zadnjoj liniji. Zapravo, jedna od najdosadnijih utakmica prvenstva stala je u ove dvije slike.
Obje ekipe u svojim rovovima, svi iza lopte. Da smo barem svjedočili nekakvom genijalnom obrambenom planu, nego je za uspješnost branjenja većinom zaslužna suparnička jalovost, nedostatak hrabrosti, rizika i ideje. 117 minuta bez udarca u okvir gola jasno govori o načinu na koji se igrao nogomet. Ili bolje rečeno, na koji način se nije igrao.
Hrvatska je imala dosta više loptu u nogama, samo zato što je netko morao imati. Iz tog posjeda koji je najčešće bio jalov stvorili smo više nego Portugal. Nije bilo mnogo, ali i dalje više. Zapravo jedina prava akcija, u kojoj je ostvarena suradnja prednje linije i obrane bila je ova šansa.
Zaista lijepa akcija, koja je okončana lošim centaršutom. Međutim, da bi do nje uopće došlo, trebalo je zadovoljiti određene preduvjete. Bekovi su stali široko i razvukli veznu liniju Portugala. Badelj i Modrić su se izvukli prema zadnjoj liniji tako da je vezna linija napravila koji korak prema njima.
Nepostojeća suradnja među linijama
Ključno je ono što se zapravo i ne vidi u videu, da je Rakitić otišao skroz na krilo odvlačeći svog čuvara i otvarajući prostor centralno. U taj prostor se spustio Mandžukić i odložio loptu za Perišića. Izvrsna koordinacija u kretanju Perišića, Brozovića i Strinića je otvorila i najbolju akciju na utakmici, koja je ostala bez završnice. Zašto ta akcija nije pokušana još koji put ostaje misterija.
Nažalost, veći dio utakmice nije bilo suradnje među linijama. Tome svjedoči i ovaj graf.
Prevelika rupa između Modrića i Badelja i ostatka vezne linije, nepovezanost redova koja ne ostavlja mogućnost za igru i otvara Portugalu lagano branjenje.
Nedostatak drastičnosti ili problem zvan Vida
Neobavljena zamjena koju najviše zamjeram Čačiću je ona Vida-Jedvaj. Zašto je takva zamjena bitna? U situaciji kada je protivnik prepustio loptu našoj zadnjoj liniji onda je potrebno da u toj zoni imamo igrače jake na lopti. Jedvaj je možda i najjači naš stoper što se tiče izgradnje igre.
Portugal je pritiskao Ćorluku i Modrića, blokirajući im sredinu a otvarajući dodavanje na Vidu. Kad bi Vida primio loptu, postavljanjem prema Ćorluki i praktički striktnim markiranjem Modrića i Badelja usmjerili bi loptu na stranu uz aut liniju i tu pokušali oduzimati posjed i otvarati kontru.
Problem je što Vida ne može odigrati dijagonalno dodavanje na krilo, a i za jednostavno dodavanje prema Striniću mu treba barem 3 dodira i 2 sekunde. Dotad Portugal dođe u poziciju da bez problema zatvori lijevu stranu našeg napada, Nani se pozicionira tako da onemogući povratno dodavanje Vidi i naš napad upadne u slijepu ulicu. Iako je imao 92% točnih dodavanja, Vida je često bio onaj tip iz igre ševe/u kolo/ronda/piggy in the middle koji točno doda, ali te ukopa da nemaš rješenje s loptom i da si osuđen da si idući u krugu.
S Jedvajem i njegovom preciznom dugom loptom bi ovakav način igre Portugala bio mnogo neuspješniji. Zapravo, Vida je te lopte trebao u najgorem slučaju vraćati Subašiću i resetirati izlazak iz obrane. Pomalo drastično rješenje, ali na ovaj način je radio točno ono što je Santos htio.
Potpuno mentalno pomračenje i lanac loših odluka
Kad se činilo kako je utakmica gotova i kako će se dogoditi zaista nezabilježeni slučaj da utakmica nakon 120 minuta završi bez udarca u okvir, Portugal je zabio.
Strinića u bočnoj zoni napadaju Quaresma i Ronaldo, u poluzoni imamo 3 igrača, dok je Ćorluka sam u centralnoj zoni, a Renato Sanches kontrolira zonu ispred kaznenog u kojem su 4 naša igrača, dok je Srna na samom rubu. Strinić, umjesto da loptu vrati na svoju polovicu, ili je izbije u aut, gubi duel, a iako je čak četvero naših igrača iza lopte, ne postoji nikakva struktura koja bi zaustavila kontru Portugala.
Badelj, umjesto zatvaranja Ronalda, ide prema sredini, a Vida, umjesto zatvaranja sredine, markira Ronalda. Ili barem pokušava. Strinić u povratku nije siguran gdje da trči, na svoju poziciju ili pokrpati sredinu. Brozović se pojavljuje u kadru, ali umjesto sprinta u kazneni on potpuno staje. Izostaje povratna trka ovih u kaznenom prostoru, od kojih je Nani brži.
Baš Nani pokušava udarac, koji promašuje. Međutim lopta završava kao idealna asistencija za Ronalda, čiji šut nakon obrane završava točno na glavi Quaresme. Prije toga Portugal je imao 3 udarca ukupno, jedina dva udarca u okvir skupili su u toj akciji, igrali su kriminalno za momčad takvog talenta. Od dvije loše momčadi bili su lošija, ali na kraju, imali su sreće.
Turnir bolji od očekivanja i gorko ispadanje
Međutim, sreću treba zaslužiti. Santos je u igru stavio 3 igrača bez minute na turniru jer je znao da će karakteristikama više odgovarati bunkeru. Ostavio je Moutinha na klupi jer je znao da neće imati loptu. Uveo je Renata, igrača najveće svjetske klase, ne zato jer je taktički genij, nego zato jer je ima širi izbor kadra. I na kraju, zaista nije taktički nadmudrio Čačića. Portugal nije stvorio ni jednu šansu niti je imao neke smislene akcije. Čak nije ni više riskirao, samo je dočekao grešku koju je pretvorio u prolazak dalje. Imali su sreće.
Odigran je dobar, čak odličan turnir i šteta je što se opraštamo s ovakvim porazom. Ali, teško je računati na sreću, pomoć Boga, sudbine, Zeusa ili kojeg god ezoteričnog bića želite, dok imamo ovakvo stanje u nogometu. Ako postoji karmička pravda još dugo će se osvećivati Hrvatskoj. Radi manjka sportske kulture mnogih koji će sada izići cipelariti Čačića kao jedinog krivca bez da su mu dali kredit kad se igralo dobro, radi toleriranja kriminala, radi manjka smislenog rada na svim razinama.
