Kakav je osjećaj posjetiti All England Club?
"Kao da prolazite kroz vrata raja. Nema divnijeg mjesta za tenisača od Wimbledona. Pogotovo za mene. Uvijek me ovdje ispuni unutarnji mir. Ovo je mjesto na kojemu sam pobijedio svoje demone. Da sam izgubio finale protiv Raftera 2001., vjerojatno bih se ubio. Osjećao sam enorman pritisak. Pa ipak, znao sam da ću osvojiti turnir čim sam prošao prvo kolo." Kako to? "Od zvuka koji je dolazio od mog reketa pri udaranju loptice. Dvije godine do početka tog Wimbledona nisam pogodio lopticu kako spada. U tom se trenutku, međutim, osjećaj vratio."
Ogrezli ste te godine u nizu bizarnih praznovjernosti... "Moji su me prijatelji pomišljali poslati psihijatru. Da, svako sam jutro tijekom tih dvaju tjedana na televiziji gledao Telettubiese, uvijek sam večerao u istom restoranu istu hranu, te se u svlačionici uvijek tuširao pod istim tušem. O ritualima na terenu bolje da i ne govorim. Totalno sam raživcirao dječake i djevojčice s loptama tražeći da mi vrate baš onu s kojom bih osvojio neki važan poen."
http://www.youtube.com/embed/LQLG7f9UPcw Amerikanac Pete Sampras najzaslužniji je za najveći broj vaših neuspjeha u Wimbledonu. Jeste li ga tada mrzili? "Da, on je bio najveći razarač moje karijere. Ali ne, nisam ga zbog toga mrzio." Prije 20 godina izgubili ste svoj prvi od četiriju vimbldonskih finala i to od Andrea Agassija. "Bio je taj meč sjajan film; samo bez sretnog završetka za mene. Pobijedio me tip kojeg sam simpatizirao: totalno drukčiji od drugih, poseban karakter, tenisač kojeg nije bilo strah pokazati dvojbe ili strahove, koji se nije sramio svojih emocija..."
http://www.youtube.com/embed/Et86_HFUsb4 Današnji je tenis vrlo ozbiljan, strogo kontroliran posao, koji svi tako i shvaćaju: vrlo ozbiljno. "Nisam jedan od nostalgičara. Ne bih rekao da je u moje vrijeme sve bilo dobro, a da danas nije ništa. I dalje imamo igrače koji privlače navijače, borca Nadala, umjetnika Federera ili atraktivnog Đokovića. No, problem je što nema igrača koji mogu iznenaditi. Najveći je problem što više nitko, čak niti na Wimbledonu, ne igra napadački tenis. To je besmisleno: ako će svi igrati na istovjetan način, isključivo tenis s osnovne srte, onda imamo problem. Ja, recimo, u Wimbledonu želim vidjeti tenisača koji bezuvjetno napada mrežu." Problem je što su podloge danas sporije no što su bile nekad. Pa i na Wimbledonu. "Da. I zato se igrači više ne zabavljaju. Također to dovodi do većeg broja ozljeda jer se povećeva fizičko trošenje igrača. Isto tako, sve to danas traje daleko duže. Čak i mečevi u trima setovima znaju trajati preko tri sata. Ja bih umro da moram tako dugo igrati. Recimo, šestosatni finale Australian Opena, to više nije za ljude", smatra Ivanišević.
