Da je hrvatska reprezentacija ovisna o Luki Modriću, to smo znali i prije utakmice. Da je Luka čovjek na misiji konačnog dokazivanja svoje vrijednosti – to nismo. Gol je u cijeloj slici najupečatljiviji detalj, međutim i bez tog gola Modrić bi bio uvjerljivo najbolji igrač na terenu. Zapravo bio je standardno dobar u svim onim segmentima u kojima i inače dominira, onda kad ga javnost proziva za alibi igru.
Neadekvatna uloga Milana Badelja
Rastrčan, izvrstan u promjeni tempa, stabilan, čvrst u duelu, odličnog pregleda igre i nepogrešiv na lopti, upravo onakav igrač kakav treba diktirati ritam ovoj momčadi, samo što ovaj put bez tolikog pritiska obvezne igre. Da je bio središnja figura momčadi dokazuje i ovaj dijagram distribucije lopte.
Dio svoje dobre predstave treba zahvaliti i Milanu Badelju, jer postavljanje Badelja na poziciju zadnjeg veznog igrača je oslobodilo Modrića dijela defenzivnih odgovornosti. Međutim, iako je Badelj neosporno bolja opcija od toga da nemamo igrača na toj poziciji, Badelj nije savršeno rješenje. Okriviti Badelja za lošu predstavu ili lošu igru bi bilo iznimno nepošteno, međutim, Badelj je primarno playmaker, razigravač koji operira u dubini terena kao što to radi Pirlo.
Iskorištavanje inferiornosti u skoku
Naravno, ne klasom nego stilom igre. Vidljivo je to i po današnjoj statistici koju smo preuzeli s InStat servisa: od 11 obrambenih duela osvojio je samo 5, od 3 pokušana osvojio je samo jedan i od 6 pokušanih startova na loptu samo su 3 bila uspješna. Za učinak koji obično viđamo od zadnjih veznih ova polovična uspješnost je indikator loše odrađenog posla. Da bi Modrić igrao zaista slobodno, umjesto Pirla Hrvatska treba Gatusa.
Nedorečena obrambena uloga ima jednostavan razlog – Badelj je navikao igrati drukčiju igru, zonski pokrivati i biti štićen, a ne agresivno zatvarati, preuzimati i štititi suigrače. U utakmici protiv Turske, koja nije mogla zadržati loptu i dovoljno dugo graditi igru dok se ne pojave pukotine koje će iskoristiti, to nije u cijelosti došlo do izražaja. Protiv Španjolske sigurno hoće.
Iako Badelj svakako nije nizak igrač, Česi će strane gotovo sigurno pokušati iskoristiti njegovu inferiornost u skoku, spuštajući Necida i uvlačeći Boreka Dočkala s krila. Posebno ako gledamo tako daleko prema osmini finala i vjerojatnoj Belgiji, koja može napasti i kroz produženi posjed i dugim loptama na Fellainija.
Dodatna dimenzija u iznošenju lopte
Da kompenzira to što ne pruža maksimalnu zaštitu obrani i Modriću, Badelj mora momčadi pružiti dodatnu dimenziju u iznošenju lopte i organizaciji igre. Na stranu tri prodane lopte na početku, to su tehničke pogreške koje se ne smiju događati na ovoj razini, ali se mogu objasniti nepažnjom ili pritiskom, Badelj bi se trebao dosta bolje pozicionirati u posjedu.
Dok su Turci zbijeni na svoju polovicu, Rakitić se izvukao odigrati s Modrićem. Perišić se uvukao u sredinu, a Mandžukić se pozicionirao s vanjske strane desnog stopera. Situacija je odlično pripremljena za stvaranje viška Striniću kao lijevom beku. Međutim, Badelj je loše pozicioniran, stoji na poziciji na kojoj nema ulogu ni u posjedu ni u eventualnoj obrani kontre, s obzirom na to da bi najmanje dvojica krenula kroz sredinu.
Boljim pozicioniranjem na naznačeno mjesto, Badelj bi se našao u idealnoj situaciji prenijeti loptu na slabije branjenu stranu zadnje trećine i situaciju koju su pripremili kretanjem bez lopte Mandžukić, Perišić i Rakitić. Dok su minusi u obrambenim zadaćama razumljivi zbog samog profila igrača, Badelj u ovakvim situacijama mora odraditi puno bolji posao. On to zna, on to može, ima tu klasu i može nadoknaditi minuse iz obrane.
Premošćivanje početnog presinga
Sama utakmica imala je nekoliko ključnih trenutaka. Hrvatska je početni presing Turske odlučila premostiti dugim loptama, slično kao što je to napravio Real Madrid u finalu Lige prvaka.
Na taj način obrana nije uzimala nikakav rizik i Turcima je onemogućena tranzicija, kao temeljni plan za napad. Ipak, takav je pristup za posljedicu imao rastrganost igre, manjak pravog ritma i mnoštvo prekršaja. Naravno, presing nije koncept koji možete gurati na duge staze, tako da se nakon početnih 20 minuta Turska postupno povlačila, a Hrvatska je dolazeći do zraka i ritma sve manje gurala duge lopte, a sve više igrala.
Ključno je bilo zaustavljanje Inana
Najveći dio zasluga za sterilnu Tursku imaju Rakitić i njegovi pomoćnici Perišić i Brozović. Odradili su zaista vrhunski posao koji je ostao gotovo nevidljiv. Perišić je pomagao Striniću duplirati bok, dok je Brozović nerijetko bio primarni čuvar Ardu Turanu, pretrčavši 1,3 kilometra više od prvog pratitelja. Ipak, ključ je bio u zaustavljanju Selcuka Inana.
Rakitić je striktnim markiranjem Inana potpuno isključio najkreativnijeg igrača Turske iz igre. Onda kad bi se Rakitić pozicionirao prema stranama ili dublje u terenu, disciplinirano su Inana preuzimali Perišić i Brozović. Bez učinka glavnog playmakera i neuspješnim presingom, Turska je veći dio utakmice bila potpuno bezopasna.
Terim izvadio iznimno važnog igrača
Ipak, iako bezidejna i neopasna, Turska je barem bila kompaktna. Terim je u maniri početnika, na poluvremenu izvadio iznimno važnog igrača za kontrolu igre Özyakupa, a zatim i Ardu, pokušavajući uvesti okomitije igrače. Takav pomalo početnički potez kumovao je raspadu Turske. Teško su se nosili s Modrićem dok su u sredini imali ravnopravan broj, na ovaj način, s brojčanim deficitom, potpisali su sami sebi presudu.
S novim igračima koji se nisu vraćali, s blokiranim Inanom, nije bilo nikakve veze između obrane i napada, gurali su okomite lopte bez plana i programa, te ih u većini slučajeva gubili. Ipak, još veća kriza je bila u obrani.
Na ulazu u zadnju trećinu, imamo 5 aktivnih igrača i Srnu koji čeka Mandžukićev ulazak u sredinu da napadne bok. Brozović i Rakitić su između linija, Modrić kontrolira loptu, dok Perišić vreba priliku da utrči iza leđa obrane.
Zaista ovdje Turska nema načina da se obrani, premalo ih je u fazi obrane, zadnja linija je raširena i oba beka su okupirana, stoperi ne smiju izaći i preuzeti ovu dvojicu između linija jer moraju biti spremni dijagonalnim kretanjem zatvoriti ulaze Perišića i Mandžukića. Lagano stvaramo višak jer Modrić jednostavnim dodavanjem izbacuje trojicu, Rakitić daje Mandžukiću, de facto igramo 4 na 4 sa zadnjom linijom, ali Tursku ponovo spašava okvir gola, greda koju glavom pogađa Perišić u matnoj situaciji.
Iako Hrvatska jest odigrala jako dobru utakmicu, uvelike nam je pomoglo vrlo drugo poluvrijeme Turske. Uz raspad u obrani nisu imali nikakav plan napada, kompaktnost nije postojala u obje faze igre, a onda klasni igrači kakve mi imamo lagano iskoriste takve prilike i materijaliziraju ponuđeni prostor. Recimo, već u sljedećoj utakmici protiv Češke, tako nešto sigurno nećemo gledati, jer iako nemaju igračku klasu kao Turci, imaju mentalnu čvrstinu i disciplinu, te je gotovo sigurno da ćemo cijelu utakmicu pred sobom imati kompaktnog i organiziranog protivnika, koji neće dopustiti da stvaramo šanse ovako jeftino.
Zašto je Ante Čačić toliko čekao?
Dvije stvari nisu jasne kod vođenja utakmice. Prvo, što je Ante Čačić čekao kod zamjena? Teško je mijenjati u situaciji kad igramo onako dominantno, stoga je oprez razumljiv. Međutim, Mandžukić (kojeg također treba pohvaliti radi atipično mobilne igre) je posljednjih 20-ak minuta energetski prilično pao, a posljednjih desetak minuta je Rakitić gubio sve više duela iscrpljen vrlo zahtjevnom rolom. Na poziciji napadača i desetke imamo dobar izbor alternacija, stoga je nejasno zašto izbornik nije posegao za osvježenjima.
Drugo, uvođenje Schildenfelda posljednjih nekoliko minuta ima jasan razlog, pomoć na skoku, ali ima i još jasnije razloge da se ne napravi. Za početak, loše je razdvajati stopere koji odlično funkcioniraju cijelu utakmicu. "Strano tijelo" među njima može dovesti do loše komunikacije i slabog preuzimanja, posebno u tako atipičnoj situaciji.
Micanjem jednog veznog igrača se teže nosite s pritiskom i automatski lakše protivnici dolaze do kaznenog prostora i više šansi za udarac. Logičnije bi bilo ubaciti još jednog motoričnog igrača da pomaže zatvoriti bočne pozicije, na taj način bi se s nabacivanjima bavili prije nego što se i ti dogode. Budući da većina centaršuteva dolazi s krila, uvođenjem Vrsaljka i Jedvaja umjesto Schildenfelda i Kramarića, bi se dobilo sigurno više kontrole, ako se već Čačić odlučio na takvo zatvaranje u posljednjih 5 minuta.
Svježina unatoč izostanku zamjena
Bilo bi iznimno nepošteno ne poslati veliku pohvalu Čačiću i njegovu stožeru zbog jedne stvari koja je prošla ispod radara. Naime, tijekom cijelih priprema se nije dogodila nijedna ozljeda, a momčad je izdržala napore utakmice. Ne samo da smo izdržali, nego smo drugo poluvrijeme imali mnogo više svježine unatoč tome što Čačić nije radio izmjene. Kombinacija te dvije činjenice implicira kako se na pripremama radilo iznimno dobro. Kako smo kritizirali stvari koje je trebalo kritizirati, tako bismo sada bili jako neobjektivni kad ne bismo pohvalili dobro čitanje protivnika, kao i fizičku i taktičku pripremu utakmice.
Ovom pobjedom otvorili smo vrata drugog kruga. U sljedećoj utakmici, u borbi za prolaz kroz otvorena vrata, nas očekuje Češka, momčad koja je u kvalifikacijskoj grupi ostavila iza sebe i Nizozemsku i ovu Tursku koju smo pobijedili. Ne samo da će biti potrebno ne podcijeniti ih, nego je nužno dodati dodatna rješenja i sanirati probleme prikazane protiv Turske. Koliko zbog Češke, toliko i zbog sljedećeg kruga. Ipak, kao nacija poznajemo samo euforiju i visoke ciljeve. Za ostvarenje najviših ciljeva igrat ćemo protiv moćnijih ekipa od Turske. Viđeno na Parku prinčeva daje razlog za dozu optimizma.
