Hrvatska rukometna reprezentacija završila je svoj nastup na EP-u u Njemačkoj kao posljednja u grupi I drugog kruga. Uvijek nakon što natjecanje završi, dolazi vrijeme kad se analizira što je napravljeno, ostvareno... A ostvareno je rezultatski - ništa. U konačnici je zauzeto mizerno 11. mjesto što je zaista pravi alarm za uzbunu, code red, SOS...
Island i Mađarska koštali su nas drugog kruga
Perkovčevi izabranici su, nakon razbijanja Španjolske koja je očito na turnir došla već u napuknutom stanju, protiv Austrije doživjeli prvo prizemljenje. U susretu s Rumunjskom je to bilo dobro, ali samo dobro. I onda je došao drugi krug i susret s Francuzima protiv kojih smo odigrali, uz Španjolsku, najbolju utakmicu na prvenstvu i izgubili. Što se tiče pobjede protiv Nijemaca u posljednjoj utakmici, ona je došla protiv suparnika koji je već znao da je u polufinalu nakon slavlja Islanda nad Austrijom. Utakmica nije imala nikakav značaj, zato smo ih tako, između ostalog i razbili.
Pali smo u lošim partijama protiv Mađarske i Islanda i to nas je koštalo polufinala EP-a. Jako nam je nedostajao naš udarni napadač Ivan Martinović kao i Domagoj Duvnjak, koji se po prvi put odmorio jako dobro za izazove na turniru, ali i dobio virozu koja ga je pokosila do te mjere da nije mogao dati ono najbolje od sebe, iako je kapetan u Njemačkoj bio jedna od rijetkih svjetlih točaka svega. Kad je igrao, dao je svoj obol, a kad nije, bio je tu i bodrio svoje suigrače. Baš kapetan, igračina, lider i uzor. Martinović nam je napadački jako nedostajao kad nismo mogli uhvatiti ritam, a obrambeno kada je u igri protivnici nas uvijek, ruku na srce, napadaju upravi na njega.
Što je bilo dobro, a što loše? Je li Goran Perkovac zadovoljio? Što je hrvatska reprezentacija dobila, na čemu je izgubila? Da, puno je upitnika nad glavama hrvatskih ljubitelja rukometa, ali i svih onih koji se pitaju zašto je rezultatski hrvatski rukomet nezaustavljivo, konstantno, na putu prema dolje. Pokušali smo dati odgovore na neka pitanja. Krenut ćemo prvo s dobrim stvarima. Jer, loših ima više...
Što je bilo dobro?
Dobili smo igrače za budućnost i još neke
Luka Lovre Klarica, Dominik Kuzmanović, Matej Mandić, Zvonimir Srna, Tomislav Kušan, Mario Šoštarić bili su naše svjetle točke i jedno od rijetkih pozitivnih stvari na turniru. Klarica je bio naš najbolji strijelac na turniru sa 28 golova iz 39 pokušaja, što je odličnih 71.79%. Zamijenio je Martinovića, odigrao u oba pravaca, nije bilo realno od njega očekivati kontinuitet u prvom velikom nastupu, ali je ispunio sva očekivanja. Mario Šoštarić je zabio 25 pogotka iz 28 pokušaja, što je vrlo visokih 89.29%. Kuzmanović i Mandić, naš golmanski par, je bio najjača stavka hrvatske rukometne reprezentacije na turniru. Kuzmanović je uzeo ukupno 54 obrane iz 147 pokušaja, što je 36.73%. Mandić je, pak, obranio 29 iz 113 pokušaja. Znači, Klarica, Kuzmanović i Mandić bili su nositelji igre Hrvatske, pokazali su dobre stvari, a upravo svi navedeni dolaze iz hrvatske lige. Toliko o onoj izjavi izbornika Gorana Perkovca o igračima, minutaži, hrvatskoj ligi... Kakav mu je to bio gaf, ali dobro, doći ćemo i do toga.
Ubrzali smo igru
Hrvatska rukometna reprezentacija ubrzala je igru u odnosu na Hrvoja Horvata, ali rukomet toliko napreduje iz godine u godinu, trendovi ubrzanja se mijenjaju, da smo ostali u prosjeku. Skandinavci (Danska, Švedska, Norveška, Island čak) za nas idu na warp pogon, ako ćemo iskreno.
Nakon pobjede protiv Španjolske Hrvatske je obuzelo rukometno ludilo i iščekivanje
Govorili smo nakon kako su se dečki vratili u grad. Euforija je zavladala u domovini nakon one epske pobjede protiv Španjolaca i svi smo visoko poletjeli u ambicijama, ponadali se, vjerovali u nešto veliko. Zato je prizemljenje toliko (bilo) bolno. Rukomet je opet, na trenutak, bio u modi, ali sad nakon ovog, to bi se moglo promijeniti. Samo rezultat održava popularnost sporta i interes javnosti. Zapamtite to jednom za svagda!
Što nije bilo dobro
Puno toga. Prvo, tehničke pogreške, neimanje ideje u napadu s igračem više i na postavljenu obranu. Ne korištenje nekih igrača poput Marina Šipića protiv Mađarske i opća neuigranost. Perkovac je zazivao tu redizajniranu 5-1 obranu koji je prvi put koristio protiv Islanda u tek šestoj i predposljednjoj utakmici na turniru...
Tehničke pogreške
Hrvatska rukometna reprezentacija nikad nije izgubila toliko lopti na prvenstvu. Hrvatska je jedna od najgorih momčadi u tom segmentu na turniru. Više od 70 izgubljenih lopti dovoljno govori kakvi smo bili.
Igrač više? Za nas je to bio problem
Kad smo dobili igrača više, sve nas je, složit ćete se s nama, obuzela zabrinutost. Kad smo imali jedan broj igrača na terenu, igrali smo bolje. Što je tome razlog? Zna samo izbornik. Ali, nama je problem stvarala igra s brojčanom prednosti na terenu. Posebno je to bilo vidljivo protiv Mađarske i islanda, kad smo forsirali individualnu igru jer naši nisu znali odigrati napad kako spada. Čudno, ako se uzme u obzir da je Goran Perkovac bio vrhunski središnji napadač, a ne zna momčad naučiti, spremiti da adekvatno odigra s igračem više.
Zašto je igrač više bio toliki problem hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji?
Pripreme služe za to da se uigraju dvije, tri akcije za čovjeka više i onda igrači imaju sigurnost u ono što se radi i što trebaju izvesti na terenu. Očito onda Goran Perkovac nije dobro odradio posao u tom segmentu.
Postavljena obrana? Joj, ne
Da, Francuzi su nam stali u 6-0 obranu, Mađari isto, Islanđani, a hrvatski rukometaši na to nisu imali odgovor. Austrijanci su prvi pokazali kako se pravovremeno može zaustaviti ova Perkovčeva Hrvatska. Aleš Pajovič odradio je dobro svoj posao, za razliku od nekih.
Adekvatno ne korištenje igrača
Izbornik Goran Perkovac u nekim situacijama nije dobro mijenjao, uvodio... Primjerice, Marin Šipić bi dobro došao protiv teškog pivota Mađarske Bencea Bánhidija, koji ima 131 kg i 207 cm. On nas je u toj utakmici uništio.
5-1 obrana, gdje je ona nestala?
Prije prvenstva, Perkovac je zazivao tu obranu. Zazivao ju je i u svojoj kandidaturi kad je davao intervjue medijima. Obećanje, ludom radovanje. Uopće nije koristio 5-1 obranu osim protiv Islanda, a da stvar bude gora, za tu obranu uopće nije imao uštimanu i uigranu momčad. Pa, na čemu je onda u tom segmentu (ne)radio?
Izgubili smo općenito obranu, dugogodišnji zaštitni znak, forte hrvatskih rukometaša
I to se dogodilo. Izgubili smo naš zaštiti znak, granitnu obranu protiv koje su se svi naši protivnici mučili i nerado protiv nas igrali, a koja nas je držala u situacijama kad nismo imali fantastičnu podršku golmana kao na ovom prvenstvu. Izgubili smo forte na kojem smo gradili optimizam i na pripremama i za vrijeme turnira, ono čime smo se dičili, u što smo se uzdali. Taj naš forte nismo u Mannheimu i Kolnu dobili. Ovakvu statičnu obranu koja dozvoljava šut kroz središnji dio zone nismo nikada imali. Znači, potpuni suton, sumrak saga. Marin Jelinić je prvi puta bio prioritet umjesto Mandića. Dobro je krenuo, pa se utopio u obrambeno sivilo i nije mogao pokazati sve što može. Realizacija u napadu mu je bolja. Marko Mamić je pozvan zbog obrane nakon što se Šarac ozlijedio. Igrao je jako malo ili nikako, a nije se uspio nametnuti kao rješenje koje nam je jako trebalo na ovom Euru.
Crno na bijelo
Loša povezanost pivota i playmakera?
Luka Cindrić je trebao biti taj koji će imati najbolju vezu s pivotima, ali to se nije dogodilo. Zašto? Očito se nije dobro uigrao taj segment.
Sinergija igrača i izbornika
Ona nije bila dobra jer su do nas konstantno pristizale informacije da igrači i nisu baš prezadovoljni nekim izborničkim odlukama i potezima. Primjerice, strašno je Perkovac bio pritisnuo svoje igrače na pripremama i za vrijeme prvenstva, stvarajući im ne samo pritisak, nego i dodatni umor. A, trebali bi biti svježi i savršeno tempirani za tijek natjecanja. Zašto odjednom tolike temperature, je li stvarno samo vrijeme viroza učinilo svoje?
Energija
Kako je turnir odmicao, bilo je vidljivo kako naši rukometaši imaju sve manje i manje energije. Goran Perkovac nije energetski dobro spremio svoje igrače, očito ih preforsiravši u jednom dijelu priprema. I tu se vidi koliko je fulao. Naime, izbornik nije adekvatno fizički, energetski, pripremio svoje igrače za neke svoje zahtjeve koje je stavio ispred njih.
Perkovčeve izjave
Ok, znamo da je pritisak, vidimo koliko je izbornički posao javan, podložan svakakvim kritikama, ali Goranu Perkovcu nisu trebale te izjave o hrvatskoj rukometnoj ligi, igračima, minutama, posvećenosti... S time izbornik nije samo na sebe navukao gnjev javnosti, dodatne kritike, nego je svojim nesmotrenim, deplasiranim izjavama vruće glave svoje igrače stavio u neugodnu poziciju i zbunio ih. Igračima te izjave nisu dobro sjele. I ne izborniče, time ih noste dodatno motivirali, izazvali na bolju reakciju u utakmici.
Temperature, viroze dodatno otežale situaciju
Kako je turnir odmicao, tako je viroznih, s temperaturama bilo sve više. I to je dodatno zakompliciralo situaciju, ali zato možeš pozvati neke dodatne igrače i koristiti one koje si za to namijenio.
Luka Cindrić i Tin Lučin podbacili, Igor Karačić nije dobio ni toliko prilike, zašto?
U prošlosti su nam igrači poput Cindrića i Karačića donosili pobjede. Ovog puta to nije bio slučaj. Nije do njih, to je jako dobar dokaz koliko je Goran Perkovac kiksao u tom segmentu uigranosti, uštimanosti... Više smo očekivali i od Tina Lučina, koji nije bio dobar. Samo sa Španjolskom bio je to Lučin kojeg znamo sa prošlog Eura kada je bio slučajno otkriće, jer se tamo u Mađarskoj našao nakon korone. Jako puno oscilira, neki ga vide kao srednjeg za budućnost, ali kako god on mora bolje. Jednu igraš, tri ne igraš, to nije formula s kojom će napredovati u budućnosti i na koju se možemo osloniti. Izbornik bi to trebao znati. E sad, koliko je u ovom slučaju do njega?
Perkovac je izgledao poput političara koji svašta obećava
Izbornik Goran Perkovac
Dobre strane, kao što smo naveli, su te da je uveo nova lica u glavne role, dobio je Španjolsku 10 razlike i Njemačku za kraj. Loše strane, velika obećanja nije pokazao na terenu, izgledao je poput lošeg političara koji svašta obećava kad je kampanja, a kad dobije izbore pokaže svoje pravo lice. Sjetimo se samo kako je pravovremeno udarao po Hrvoju Horvatu, a sad nije pokazao što treba. Trebala je Perkovcu čvršća ruka, zato je uostalom i doveden, za ono što je najavljivao, a nije ostvario. Zašto nije bila čvrsta, samo on zna. Momčad ga nije slijedila, igrači nisu bili zadovoljni njegovim vođenjem i pomalo zbunjeni onim što želi, traži... Momčad ga nije slijedila zato što nije mogla i nije shvaćala što traži izbornik od svojih igrača ili zato što to nije htjela, to isto zna Perkovac najbolje. To će biti presudno pitanje njegovu za budućnost.
POZITIVNI BONUS - Domagoj Duvnjak
Domagoj Duvnjak bio je kapetan u pravom smislu te riječi. Iako na ovom turniru nije imao ključnu rolu u većoj minutaži, nevjerojatno koliko je bodrio svoju momčad, suigrače i bio uz njih. Viroza ga je pokosila da bljesne u Perkovčevoj "novoj" ulozi koju je namijenio za njega na turniru. Da u drugom krugu Domi bude taj specijalist na prednjem u 5-1 obrani, da prvi krug odmori, a to dosad nije bio slučaj da Duvnjak strateški propušta prvi krug. Na početku je malo igrao, onda nismo ni upotrebljavali 5-1, pa se razbolio, nije ga bilo četiri dana, pa se vratio protiv Mađara i bio OK, ali bilo je kasno da nas pokrene. S njim smo sigurniji, vidjelo se protiv Njemačke. Nije mogao dati ono najviše od sebe na turniru na terenu, jer je bio strgan. Domagoj Duvnjak vođa je ovih hrabrih momaka, sinonim za požrtvovnost, upornost, obožava igrati za Hrvatsku. Domagoj Duvnjak mora ostati u reprezentaciji, mora predvoditi kao kapetan dečke na hrvatskom SP-u sljedeće godine.
