Uistinu, pitanje jest kad će Hrvatska opet u nekom momčadskom sportu imati najboljeg igrača na svijetu, što je nesumnjivo u rukometu bio Ivano Balić. I zato njegov naprasni odlazak, kojeg su uvjetovali drugi, ne može biti prihvatljiv kako god ga se objašnjavalo. Ivano je prelako otjeran iz reprezentacije i to načinom koji se nije smio slomiti na njegovim leđima.
Bez objašnjenja ga se odrekao izbornik Slavko Goluža, zacijelo u viziji s direktorom rukometne reprezentacije Zoranom Gobcem. Dobar, najveći dio sportske javnosti nije dobrohotno prihvatio takvu odluku. Međutim, sada je Balić, ozlojeđen podcjenjivačkim ponašanjem, sam odbacio bilo kakvu mogućnost povratka u nacionalnu vrstu. I mnoge je njegova odluka pokosila. Ne vidjeti više nikad Ivana Balića u hrvatskom dresu - priznat ćete, nije baš lijepa rukometna perspektiva, pogotovo dok rukometni genij i dalje oduševljava navijače u Španjolskoj i u prwstižnoj Ligi prvaka.
Bez obzira što postoji mlada generacija hrvatskih rukometaša koja se priprema, i ima moći i kvalitete, biti pri svjetskom vrhu. Odlazak Ivana Balića iz reprezentacije tužan je događaj, a zbog načina na koji je otišao - sportska sramota koju je teško objasniti ljubiteljima rukometa izvan Hrvatske kada pitaju: 'Zašto Balić više ne igra za Hrvatsku? Pa bio je ponajbolji igrač Atletica protiv Barcelone!'.
Je li moralo tako biti? Iako Balić ne igra onaj atomski rukomet kao primjerice zlatne olimpijske 2004. atenske godine, još uvijek je jako dobar, na trenutke i izvanredan... Odreći ga se tako brzopotezno kao kolateralnu žrtvu pomlađivanja reprezentacije, jer tako je objašnjeno s našeg rukometnog Olimpa, znači pogaziti ono najbolje što Hrvatska uopće ima. I upravo zbog tog bezobraznog nepoštovanja Balićevog rukometnog lika i djela rodila se negativna reakcija na poteze izbornika Goluže i direktora Gobca.
Nije Balić prvi u rukometu kojeg se tako odbacilo, prije njega su isto doživjeli i legendarni Patrik Ćavar i Pero Metličić. Uz dužno poštovanje prema ovim istinskim velikanima, Ivano Balić je ipak najveći, i najveći koji je morao shvatiti da u maloj Hrvatskoj ima mjesta za samo jednog rukometnog gazdu. Bez riječi zahvale, priznanja, još je doživio i pokoju uvredu. 'Što on ima biti nezadovoljan izbacivanjem iz momčadi, je li?'.
Je li Ivano svojom popularnošću, stečenom sjajnim igrama, smetao vodstvu rukometnog Saveza? Zar je njihova taština u takvom stanju da su zbog svoje komocije odlučili odbaciti legendu koja u svijetu rukometa znači ipak nešto više od primjerice, rukometnih prezimena Gobac i Goluža?
Ako je tome tako, onda je ovo što se napravilo rukometnom Mozzartu sportska sramota svjetskih razmjera. Tim više što je Balić upravo ovih dana pokazao kako je daleko od kategorije 'staro željezo'...