Nakon nedavno završenog Europskog prvenstva za žene koje se igralo u Hrvatskoj, moram reći da naši dečki zasad imaju puno bolji i praviji put od cura. U svim njihovim izjavama se spominje samo prva utakmica protiv Austrije i njena važnost, ne spominje se ni finale ni polufinale ni išta slično. I to je odlično. Svaki igrač ima svoja osobna očekivanja, ali to ne treba govorit naglas. Dakle, pristup je dobar. Nažalost, na tom prvenstvu rukometašica smo kao domaćini malo i bahato najavljivali medalju, a nismo se potukli za tu medalju.
Vidjet ćemo što će bit u Kataru, i kako se bori za medalju kad dođemo u drugo kolo protiv Tunisa. Tunižani igraju prljavo, grubo, pa kad se još poklopi da su pred domaćim navijačima kao sada, onda i Francuzi imaju problema protiv njih. Tako je bilo u utakmici za broncu 2005. godine.
Naša ekipa u Kataru je nekako pola-pola. Pola iskusnih, pola mladih, makar za mene nema starih i mladih nego uvijek važi ono: 'Il' si dobar, il' nisi dobar!'. Imamo jedan dio igrača koji nisu prošli tu školu grube igre i moramo istrpit njihovo sazrijevanje.
Sreća je da nam je utakmica s Tunisom, kao i Austrija, došla na početku natjecanja dok smo svi još odmorni i neizraubani. I samo da se ne dogodi kao puno puta dosad, da nam 'Ivano Balić igra 60 minuta protiv Alžira', pa onda kad dođe u četvrtfinale i polufinale bude iscijeđen kao limun. U skupini, nominalno, imamo dvije najjače utakmice na početku, uz dužno štovanje prema Makedoniji, BiH, Iranu, i nadam se da ćemo to proći neokrznuti, uz maksimalan angažman.
Prva utakmica je posebno važna, ali ti Austrijanci nisu bezveznjaci. Izbacili su Norvešku u kvalifikacijama, zašamarali Njemačku, imaju deset igrača u Bundesligi i oni nisu liliputanci nego su reprezentacija koja ima i glavu i rep.
Naša grupa B svakako nije lagana, tek je možda Iran malo lakši protivnik, ali imamo Makedoniju koju trenira Ivica Obrvan, za kojeg znam kao i Goluža, što zna, koliko je studiozan, koliko je kvalitetan, i koliko može motivirat ekipu. I naravno, računajte da je bilo kojoj reprezentaciji s područja bivše Jugoslavije pobijedit Hrvatsku skoro kao osvojit Svjetsko prvenstvo.
Na kraju nam dolazi Bosna i Hercegovina koja ima kvalitetne igrače, prvi put su na SP-u i naravno da se žele pokazat u najboljem svijetlu. Predstavljaju ne samo svoju državu, nego i sebe, svoje obitelji, svoje gradove, i kad se vrate iz Katara, oni će bit daleko veće zvijezde nego što su sada, iako su već izbacili Island u kvalifikacijama. A ako bi kojim slučajem pobijedili Hrvatsku, to bi za njih bilo ravno osvajanju SP-a. Tu su i dva brata Karačića na suprotnim stranama, Ivan igra za BiH, Igor za Hrvatsku, i ukoliko nam se dogodi neki kiks u prethodnim utakmicama, onda će taj zadnji okršaj u skupini itekako odlučivat.
Što se tiče snage Hrvatske, spomenut ću jednu izjavu Zlatka Saračevića koji je nakon objave popisa naših igrača rekao: 'To je to, to su najbolji koje imamo i idemo u Katar!'.
E ja se ne bih složio.
Možemo samo ponovit: 'Koga nema, bez njega se mora', ali da imamo najbolje - nemamo! Ne treba sad plakat' nad prolivenim mlijekom, no, postoji i jača Hrvatska od ove. Ako je Renato Sulić rekao da neće igrat - onda neće igrat i gotovo. Točka! Iznenađenje za mene je bilo što nema Drage Vukovića jer on nije nekakav junior i on sa 31. godinom nije star. Ako Francesco Totti u rimskom derbiju u 38. godini zabije dva gola, što onda dalje imamo pričat? Uz to, ozlijeđeni su Joso i Lac i to bi bilo to od igrača na koje bi Keta mogao računati u ovom trenutku.
Treba reći istinu, to neko pomlađivanje reprezentacije ne drži vodu, odnosno otpisivanje igrača pod onom izlikom da se reprezentacija pomlađuje tako da se otpiše Špoljarića s 29 ili Vukovića s 31 godinom. Na kraju krajeva, i ja sam na Olimpijadi u Ateni imao 31 godinu pa znam što sam u tom trenutku mogao sve napravit.
Irfan Smajagić koji je nas nekad pripremao je govorio da se u reprezentaciju teško ulazi, ali da se još teže ispada iz nje. Vidimo da je danas kod nas drugačije. Kriterij za ispadanje iz reprezentacije je dobna granica od oko 30 godina, dok je, recimo, kod Francuza, kriterij i dalje kvaliteta. Nema veze zove li se netko Barachet pa igra s 22 godine, ili se zove Jerome Fernandez pa igra s 37. Ali kažem, koga nema, bez njega se mora. Vidjet ćemo kako će to bit. Ja smatram da čim netko nosi grb na dresu, stavi ruku na srce kad svira himna, on će sigurno dat sve od sebe da napravi što bolji rezultat.
Mi u Metkoviću smo spremni. Moja ronilačka ekipa i ja ćemo zajednički gledat utakmice i čini mi se da će bit svega. Znate kad su ono pitali: Šta je bilo prije, kokoš ili jaje? Pa kaže: Prije je bilo svega, hahaha!.
Prognoza? Tako će bit i ovdje.
Bit će svega...
//www.youtube.com/embed/75KrfsUb5cU
