Pokazuje ono što nas je dugo tištalo i mučilo, sve nas koji volimo rukomet i našu reprezentaciju. Pokazuje da Hrvatska u svim onim prethodnim dvobojima protiv Francuske, kad je znala biti i nezasluženo poražena, nije bila baš lošiji suparnik. Često su Hrvate znali omesti loša sreća, sudačke odluke, ozljede. Prečesto...
Međutim, ovoga puta, kad je to malo tko očekivao, pomlađena reprezentacija Hrvatske bez, ruku na srce, najboljeg igrača Ivana Balića – poigrala se s Francuzima. I jednu naročito uspješnu generaciju rano poslala kući, čak i bez drvene medalje.
Hrvatska i Francuska, to je valjda svima jasno, dvije su najbolje momčadi u posljednjih desetak i više godina. Ali sada je Hrvatska ispred Francuske i ima veliku prigodu opet osvojiti naslov svjetskih prvaka, baš kao što je učinila prije 10 godina u Portugalu.
Možda smo dosad bili i nepravedni prema izborniku Slavku Goluži, prema mladićima koje je pobacao onako mlade i golobrade u reprezentaciju, možda nismo shvatili njegovu viziju bez Ivana Balića... Ovaj uspjeh je tim značajniji ako se prisjetimo da je Hrvatska na Francuze išla svjesno, baš kao da im želi uzvratiti za sve one suze koje su naši igrači znali proliti kad bi ih Karabatić i društvo zakočili na putu prema europskom i svjetskom tronu, pa i olimpijskom, u dva polufinala, u Pekingu i Londonu, 2008. i 2012.
Već je dvoboj u skupini protiv Španjolske pokazao mnogo, napose karakter ove mlade momčadi, koja nije ni u primislima mislila zaobići Francusku, dok su to Španjolci jedva čekali. Takva hrabrost i odlučnost još je osnažila karakter naše momčadi, što se moglo vidjeti baš u srazu s Francuzima.
Hrvatska ima rukometnu sadašnjost i budućnost, a ima u pričuvi i veterane poput Balića i Metličića, koji su ovoj djeci s parketa u Španjolskoj bili uzor. Ta im djeca uzvraćaju pozdravima nakon golova i zaista je prekrasno vidjeti takvo zajedništvo naših rukometnih reprezentativaca. Sljedeći suparnik mladim Hrvatima su Danci. Sjajni su, no što bismo onda rekli za naše?
