Za vrijeme treniranja mlađih dobnih kategorija fanatično sam pratio mlade rukometaše. Zanimao me razvojni put, odnosno skretanje s istog kod velikih potencijala i dominantnih igrača u svojim generacijama. Bilo je zanimljivo nagađati zašto će neki klinac uspjeti iako trenutno nije u prvom planu u svojoj ekipi, odnosno zašto ovaj koji je u prvom planu kasnije neće doći do izražaja.
Ženski rukomet nisam toliko pratio. Nisam imao doticaja s njim i smatrao sam da je treniranje, pogotovo mlađih kategorija, različito kod curica i kod dječaka. Jednom prilikom ipak sam završio na turniru djevojčica.
Izmjenjivalo se na terenu nekoliko različitih generacija, a u jednom trenu su na teren stale djevojčice od oko 12,13 godina. Igrao je jedan od poznatijih hrvatskih klubova, protiv malog otočkog kluba. Rezultat je odmah išao na stranu kluba čije ime ipak nešto malo više znači od malog kluba s otoka i utakmica je bila riješena u prvih nekoliko minuta.
Jedan detalj s te utakmice me zabrinuo jer nitko oko mene nije reagirao kao da se događa nešto čudno. Naime klub koji je vodio, dobar dio golova zabio je na sljedeći način. Desna vanjska, inače fizički najdominantnija igračica na terenu, krenula je prema golu i ušla u faul koji je mogla izbjeći. U sljedećem trenutku, njezinih pet suigračica staje u blok prema obrambenim igračicama, a djevojčica na desnom vanjskom šutira preko puno niže obrane i zabija pogodak.
Silovanje rukometa
Dakle klub koji se smatra odličnim za razvoj mladih igračica pobjeđuje na takav način da se fizički najveća igračica na terenu 'našutava' s protivnicama i daje joj se dojam da je najdominantnija na terenu. To je možda i točno. Djevojčica je najdominantnija i najbolja na terenu. Pobjeđuje se na turnirima za mlađe dobne kategorije i sve je super sljedećih dvije godine dok problemi ne isplivaju na površinu.
Ova priča pokazatelj je onoga o čemu je pričao Nenad Šoštarić našem Borisu Jovičiću nakon poraz od Slovenije i katastrofalne napadačke predstave. Hrvatska ženska rukometna reprezentacija nema problema s obranom, zalaganjem i kvalitetom. Hrvatska je imala problem s napadom.
Kreativnost, inovacija i pronalaženje rješenja kada ste nemoćni, odnosno kada nema šuta iz vana, što je zapravo i bio najveći problem ovog prvenstva, ne stvaraju se kada igrač, odnosno igračica imaju već izrađenu igračku osobnost i stabilnu karijeru. Takve stvari i ti segmenti igre razvijaju se u najmlađim dobnim skupinama.
Rezultat je postao važniji od razvoja
Kada je netko dominantan u mlađim dobnim kategorijama, najgore što se može raditi, a objasnit ću i zašto je to tako, je to da se njegova dominacija razvija u korist rezultata. Ono što se često zna događati u mlađim dobnim kategorijama je to da ekipa postiže rezultate na temelju jednog ekstremno dobrog pojedinca i prosječnog ostatka momčadi. Naravno da će svaki trener uzeti što mu se pruža i iskoristiti to što mu je sudbina podarila talentiranog igrača u generaciji.
No problem nastaje kada rezultat počne biti važniji od razvoja igrača. Tada se na temelju tog klinca ili klinceze postižu rezultati dok se u potpunosti zanemaruje razvoj istog tog talentiranog klinca ili klinceze, a kamoli i ostatka momčadi za čiji je razvoj potrebno uložiti više truda.
Šoštarić je u istom tom intervjuu rekao kako je veliki problem loš rezultat na natjecanjima u mlađim dobnik kategorijama. Loš rezultat posljedica je razvoja igrača na način kao u priči s početka teksta. Kada dođete na veliko natjecanje i u rosteru imate mlade igrače ili igračice koje dominiraju u svojoj generaciji i koje ne poznaju za poraz i na to da je netko bolji od njih. Pogotovo kada im se, što je vrlo često razlog, od strane trenera i roditelja napuni glava da je najbolja i stvara im se pritisak od najmlađih rukometnih dana.
Prvo pobjede, a zatim realnost
Zatim takva jedna djevojčica ili dječak dođu na svoje prvo veliko natjecanje i stanu na teren protiv Danaca, Norvežanki ili Šveđana koji do svoje 14 godine ne broje rezultat i ne igraju zbog rezultata. Stanete na teren protiv ekipe koja je nekoliko godina samo trčala za loptom i uživala u sportu, dok "naša" djeca s 14 godina već imaju nekoliko državnih prvenstava iza sebe i veliki broj natjecateljskih utakmica.
Znate što se onda dogodi? Hrvatska vrlo često pobjedi. Naši mladi rukometaši i rukometašice pobjeđuju u prvim reprezentativnim turnirima i natjecanjima u svojim karijerama. Pobjede na drugoj i trećoj akciji s reprezentacijom. A zatim krenu sve lošiji i lošiji rezultati.
Zatim ti Skandinavci koji su prije par godina izgledali kao Teletubisi proigraju i shvate važnost rezultata. Sva njihova zaigranost i ljubav prema sportu ispliva na površinu i kreće u pozitivan rast dok kod naših mladih dječaka i djevojčica s 18, 19 godina rukomet počinje biti obaveza, frustracija stanjem u rukometu postaje sve veća i veća, a pogreške koje su se radile u njihovom razvoju sve očitije.
Ispravljanje pogrešaka u pet dana
Nakon svega toga djevojčice dođu u seniorsku reprezentaciju u ruke dva velika trenera i dvije velike osobe Nenada Šoštarića i Snježane Petike i gleda im se u svaki krivi pokret, u svaku tehničku grešku i svaki krivi potez s klupe. A teško je vidljivo da su likovi poput Šoštarića i Petike iz tih cura izvukli ono najbolje što mogu i da su u pet dana priprema pokušali sakriti sve što se godinama s njima krivo radilo.
Hrvatska ima odlične rukometašice. Igračice su to koje igraju u najboljim svjetskim klubovima i čije ime nešto znači u ženskom europskom rukometu. Rezultat koji je Hrvatska napravila prije dvije godine u Danskoj je nešto što će ostati zapisano zlatnim slovima u povijest Hrvatskog rukometa.
Stvari idu nabolje, ali...
Stvari su se od tada počele mijenjati, i ženski rukomet barem je malo isplivao na površinu. Problema i zanemarivanja je bilo i njih treba otkriti, proanalizirati i riješiti ih kako se ne bi više ponavljali. Šoštarić je krenuo u tom smjeru, a ako netko ima kredita da mu trebao vjerovati kako će se ti problemi riješiti, onda je to on.
Hrvatski rukomet neće napredovati sve do onda kada ljudi koji vode klubove ne shvate da je rezultat u mlađim kategorijama nebitan i da ako nakon nekoliko godina od tog klinca ili klinceze nemate ništa, sve te medalje i pehare s turnira za dječake i djevojčice možete okačiti sebi u sobu i buljiti u njihov zlatni sjaj poput Moliereovog Škrtca.
