Naslov intervjua je "Ivano Balić, MVP svih MVP-ja", a u njemu se hrvatski rukometaš prisjetio nagrada osvojenih na prvenstvima, najljepših dijelova karijere, ali i progovorio o odlasku u Wetzlar.
Godine 2004. u Sloveniji na Europskom prvenstvu prvi ste put proglašeni MVP-jem turnira. Kakva su vam sjećanja na taj turnir?
"Odigrali smo stvarno dobar turnir i igrali u polufinalu protiv Slovenije. Nakon samo deset minuta ostali smo bez Petra Metličića što je bio pravi šok za nas. Prema mojem mišljenju ta je ozljeda razlog zašto nismo ušli u finale. Na kraju sam ja dobio MVP nagradu. Bio je to poseban osjećaj jer je to bila prva takva nagrada za mene. Svaki igrač sanja o takvoj velikoj nagradi kada počinje igrati. To mi je bila mala satisfakcija, ali za mene je uvijek uspjeh momčad iznad svega."
//www.youtube.com/embed/IHJOQv7YWNE
Nakon toga ste još četiri puta proglašavani MVP-ijem. Što te nagrade znače za vas?
"Naravno da puno znače jer dokazuju da svoj posao radite dobro. Ali kao što sam rekao, te nagrade ne bih mogao ostvariti bez suigrača – dakle uspjeh suigrača najvažniji je za mene."
Jedan od nevjerojatnih trenutaka dogodio se u Lillehammeru 2008. nakon finala Europskog prvenstva kada su vam danski navijači skandirali nakon što ste dobili nagradu za najboljeg srednjeg vanjskog. Kako ste se osjećali?
"Bio je to veličanstven trenutak koji me učinio ponosnim. Taj trenutak ublažio je bol nakon poraza u finalu, ali samo malo."
Olimpijski ste i svjetski prvak, ali nikad niste osvojili naslov europskog prvaka iako ste pet puta igrali u polufinalu. Što je otišlo u pogrešnom pravcu na tim turnirima?
"U završnim utakmicama trebate dati najbolje od sebe. Mi nismo bili dovoljno dobri ili nismo imali sreće. Sve mora funkcionirati sto posto ako želite u finale ili osvojiti naslov."
Na visokom ste međunarodnom nivou više od desetljeća. Što se promijenilo u rukometu od tada?
"Rukomet je postao brži i fizički naporniji. Igrači su puno snažniji nego kada sam počeo igrati rukomet."
//www.youtube.com/embed/NUcWw-LP5Ac
Koji vam je najdraži turnir s reprezentacijom?
"Svjetsko prvenstvo u Portugalu. To je bilo prvi put da je moja generacija osvojila zlatnu medalju za Hrvatsku. Osvajanje Olimpijskih igara 2004. također je bilo fantastično."
A na klupskoj razini?
"Stvarno cijenim vrijeme u San Antoniju, jednom od najboljih klubova na svijetu tog vremena. Potpisali su me da naprave novu momčad za budućnost sa mnom kao ključnom figurom. Bilo je to prekrasno iskustvo i volim se prisjetiti tih godina, sa sportskog, ali i ljudskog aspekta."
Hrvatska, Španjolska, povratak u Hrvatsku, pa povratak u Španjolsku – sada Njemačka. Koji su bili razlozi da potpišete za Wetzlar?
"Kada se zatvorio Atletico, nisam imao ugovor i nisam znao što učiniti. Čuo sam dobre stvari o Wetzlaru i odlučio se za transfer u Njemačku. Bundesliga je najbolja liga na svijetu. Rukomet je ovdje brz i atraktivan, a ja osjećam da se mogu dokazati u drugoj zemlji."
Nakon Olimpijskih igara u Londonu niste zaigrali za reprezentaciju. Kako se nosite s tim?
"Mislio sam da bi se takva situacija mogla dogoditi. Razočaran sam, ali to je život."
Velik broj igrača nakon karijere odlazi u trenere. Je li to opcija i za vas?
"Trenutačno se teško mogu zamisliti kao trener, ali nikad ne znate."